Pod strehom jula dvadeset i sedam godina tinjaju sjećanja, na dvadeset i treći dan tog mjeseca kada je poginuo Nijaz Šahinović Nize.
Nijaz Šahinović Nize, sin Muharema zvanog Edo i majke Feride, rođen je 24. jula 1959. godine u Visokom.
Osnovno obrazovanje stekao je u rodnom gradu. Izuzetno talentovan za umjetnost mogao je svoje crtačke sposobnosti dovesti do savršenstva u bilo kojoj umjetničkoj školi, ali sredina i porodične okolnosti usmjerile su ga na zanat.
Odličnim uspjehom završava Srednju tehničku školu za mašinbravara, smjer precizni mehaničar u Sarajevu.
Kao uposlenik u KTK biva više puta nagrađivan za svoj savjestan i predan rad. Sport je bila njegova druga ljubav. Karate je učio kod najboljih, kod Ilije Jorge i Salke Glavaša.
Bila su to vremena kada su se snovi živjeli.
Omiljen u komšiluku često je pomagao starijima. Ljudi bi ga potapšali po ramenu i rekli: “Aferim”.
A on bi onako u šali: “Ih da je para ko aferima, ja bih bio bogat“.
Život je proticao poput bistrog potoka svojim tokom sve dok se nad Bosnom i Hercegovinom nisu nadvili crni oblaci zla.
Mlad sa snažnim osjećajem za pravdu stupio je u prve redove odbrane početkom 1992. godine kada još mnogi nisu ni sanjali da će nad našom Bosnom i Hercegovinom biti izvršena agresija. U toku borbi dva puta je bio teško ranjen. Porodica i prijatelji savjetovali su ga da se povuče. Iz onih zelenih očiju suknuo bi čudesan plamen:
“Ne mogu nam ništa. Valja nama istoriju pisat da je mogu podrumaši čitat’, nek znaju kako nam je bilo i svi oni koji će se roditi poslije“, dodao je kroz osmijeh.
Za iskazanu hrabrost i patriotizam na ratištima lijepe nam domovine, 15. aprila 1994. godine odlikovan je najvišim ratnim priznanjem “ZLATNI LJILJAN“.
Privržen porodici svaki trenutak, a bilo ih je veoma malo, koristio je da ih provede sa najmilijima, naročito sa majkom Feridom za koju je bio posebno vezan. Prilikom jednog od rastanaka i ne sluteći da će to biti posljednji okrenuo se, potapšao je po ramenu i rekao:
“Care moj, ne žalim ako se bilo šta desi, samo žalim što ćeš mi ti tugovat’“. I tugovala je, nepunih devetnaest godina nije izašla iz kuće.
Tražila je odgovor kako sve to desilo i zašto. Nikad ga nije dobila. I bolje što nije.
Bila je nedjelja. Maglovito jutro na Treskavici. Poginuo je. Sakriveni su tragovi istine.
Bila je nedjelja. Ona je čekala da se pojavi na vratima, jer sutradan bi slavio rođendan, a polahko se spremala i svadba.
Na dan kada je rođen spušten je u kabur.
Tužno.
A sve je moglo biti drugačije.
Sadžida Dedić (23.7.2020.)