“Jednom davno, iza sedam mora i sedam gora…”, počinju svoje priče ljudi po mahalama, sokacima i gradovima nekadašnje Jugoslavije čim se spomene Tito. Vrijeme prolazi, a Titova slika ne silazi sa zida komšijskih garaža, pa se djeca čudom čude i zapitkuju ko je čiko zamišljenog pogleda sa raskošnom kapom na glavi. “Aman, sine, nek’ te sramota bude! Za Titu da ne znaš.
Bijah radoznalo čeljade pa nekako zapitah starog dedu. Eto, da mi je znati nešto ‘vako iskreno. Neće dedo moj nikada slagati, iako vazda uljepšava priče da ga pažljivije saslušam. Ali, neće za Titu, ja ću mu reći: “Nemoj, dedo. Reci mi pravo kako je bilo”.
I upitam ga. Odmahnu starac glavom i zašuti, pa se pope na štokrlu da dobavi prašnjave knjige s kredenca. Gle, nisu ovo knjige, kliknem čim se rasuše crno-bijele fotografije: DEDO U PARTIZANIMA, NANA U PARTIZANIMA, TETKA PIONIR…
I umjesto da priča, dedo se rasplaka. Gleda one slike: bio mlad, kosa crna k’o zift. Stislo mu se oko srca, veli to su vremena bila. Narod bio nagodniji, nije bilo hrsuza k’o sad. Nije te niko smio krivo pogledati, kaže. A kad miliciju vidiš, bjež’ kud te noge nose iako si k’o suza čist.
“Nije bilo države ravne Jugoslaviji: imali smo sve – mora, planine, fabrike. Nego, de ti dedi svom kaži, nema veze što si mlada: ŠTA INSANU TREBA VIŠE? KO JE HTIO RADIT, RADIO JE. KO JE HTIO UČIT, MOG’O JE. A NI OMLADINA NIJE ZA LOŠE STVARI ZNALA, A I STARIJE SE POŠTOVALO. NIJE NI KOMŠIJA KOMŠIJU UBIJAO, NEGO MU NAJVEĆI PRIJATELJ BIO! Danas, kćeri, nikakvog reda nema, a na običnog čovjeka sav teret spao. I teret, a i strepnja vala. Ne daj Bože da mi zatreba šta, samo svojoj krvi mogu da se obratim i nikom više. Naopaka li vremena!”
Pogledah u njegove naborane ruke. Poželim da makar na kratko osvanem u vremenu dok je Tito bio živ… Da osjetim kako je biti siguran u gluho doba noći.
Dedo upali televizor da pregleda vijesti, a spiker na malom ekranu hronološki poče redati stvari:
“Te 1980. godine, 4. maja, stigla je vijest o smrti doživotnog predsjednika bivše SFRJ, te predsjednika Saveza komunista Jugoslavije. Za sve narode širom tadašnje Jugoslavije počela je nova era, era nejedinstva.
Već sutradan, 5. maja 1980. godine, specijalnim vozom iz Ljubljane u Beograd je, u poslijepodnevnim satima, stigao kovčeg sa posmrtnim ostacima Josipa Broza. Kako tog dana, tako i narednog, sa svih strana su pristizali državni funkcioneri i građani kako bi odali počast kovčegu Tita.
Sahrana narodnog velikana održana je 9. maja u Kući cvijeća na Dedinju (Beograd) uz prisustvo 209 delegacija iz 127 zemalja, 700 000 ljudi, četiri kralja, pet prinčeva, šest predsjednika parlamenta, 31 državni predsjednik, 22 premijera i 47 ministara, a među njima i Saddam Hussein, Jaser Arafat, Leonid Brežnjev, Margaret Thatcher, te Helmut Schmidt…”
Polahko se izvučem iz dedine sobe posmatrajući kako krupnim smeđim očima gleda televizor. Zadugo nije shvatio da sam otišla, bio je zarobljen u svojim uspomenama. Ja sam prošetala do kuće razmišljajući o tome kako je Titova smrt odnijela mnogo života. I žao mi je, ljudi, ali ne mogu razumjeti zašto smo sami sebi tilisum učinili, a sve je bilo bajka. Prava pravcata balkanska bajka koja će možda i zauvijek nestati kada nestanu i naši djedovi.