HADŽIBEG: Sahat

U mene nana Subhija, kad je došla za mog dedu Atifa donijela u miraz zidni sahat na navijanje sa arapskim brojevima, baš ko na sahat kuli kod Begove džamije.

Držala vazdan ključ zavezan na učkuru od dimija i svaki utornik tačno u podne ga navijala sve do svoje smrti. Nikom ga nije dala u ruke, veli, puknuće mu feder i moreš ga bacit.

Nama djeci bio sahat zabremedet, ko kad u onaj vakat nije bilo kake tehnike ko danas, pa bi se iskupi svakog utornika, tačno u podne da gledamo kako nana Subhija otvara stakleni poklopac, tura ključ u šubu iznad broja ٦ , i navija li navija. Tišina, može se čut kako se unutra zubčanici jedan preko drugog valjaju i zatežu feder. Tako je nana svakog utornika kurisavala onaj njezin sahat sa đugumima što su visili ozdol.

Nana Subhija bila pametna žena, al kad se ono prvi put pomjero sahat nikako nije mogla skontat: Ila, ukrali su nam jedan sahat, ko će nama sad taj sahat vratit’!?

I nemereš je ubjedit. Taj njezin sahat bio je tačan po godine, a po godine je kasnio. Nije ga dala pomjerat.

Tek je sad razumijem, ko star insan pa mu je svaki sahat zabremedet i zauhar.

Nikad nije halalila onaj sahat i do kraja života je govorila:

“Do sad su nam ukrali puno i nikad nam ništa nisu vraćali osim ovog sahata i to samo zato da bi nam ga opet mogli ukrasti, bezobraznici jedni da bi li bezobrazni.”

A Fati sam, ha smo ustali reko: “Nemoj ga, živa bila pomjerat, neka ga na tom zidu đe je vazdan i bio. Znate vi zašto, bezbeli?

Uzeir Hadžibeg