Prije šesnaest godina Almir Panjeta je pravio reportažu o Visokom. Pa da se prisjetimo i njegovih zapisa o Visokom.
START U VISOKOM 2003. GODINE (III DIO)
…U vrijeme Visočkog ljeta glavna privredna grana pored trgovine jeste naplaćivanje parkinga. Princip je jednostavan: zauzme se određeno područje, postavi natpis na kartonskoj tabli na kojem piše parking se naplaćuje i, eto posla. Nekome uspiju naplatiti, nekom ne, a cijena – koliko je ko raspoložen dati – od 0,5 do jedne KM najčešće. Javnim površinama gazduje Javno komunalno preduzeće pod čijim patronatom se organizira naplata. Sve ne bi bilo loše da pojedini ne koriste gužvu pa često naplate i parkiranje na trotoarima i drugim mjestima.
Da ima i onih koji perspektivu umjesto vani vide baš u Visokom, dokazuje Naim Yuksel, vlasnik firme Adalia, koja se bavi proizvodnjom stilskog namještaja. U Visokom živi tek mjesec dana, ali dobro govori bosanski. Njegova je porodica prije 120 godina napustila Bosnu i otišla u Tursku. Kako kaže, bosansko prezime mu je Zvizdić, a porodica mu je iz Gacka.
– Odlučio sam da dođem u Bosnu zbog ljubavi prema ovoj zemlji. S ortacima sam pokrenuo pogon proizvodnje stilskog namještaja i planiram definitivno doseliti ovdje – kaže Yuksel. Nakon što nam je ispričao o svojim planovima oko proizvodnje i plasiranja namještaja, samo usput spomenu da je u Turskoj profesor međunarodnog prava! Do prvog oktobra je na neplaćenom godišnjem odmoru, kada se vraća u Tursku kako bi uzeo još godinu neplaćeno.
– Svoju budućnost vidim ovdje i mislim da će poslije mene doći još Turaka. Već ih ima, vidim firma Kent elit koja proizvodi keks također dobro radi. Planiram otvoriti i bosansko-tursko društvo putem kojeg bi studente iz BiH slao na školovanje u Tursku, ali bih i iz Turske dovodio studente da ovdje uče. U centru bih pokrenuo i učenje turskog i bosanskog jezika – kaže Yuksel. Ne vjeruje da će se ovdje baviti pravom jer će mu, tvrdi, trebati dosta vremena da nauči jezik kako bi mogao predavati.
Visoko je najpoznatije po dva zanata: pravljenju pečenice i obradi kože. Oko prvog kruže mnoge priče. Te Visočani lopovi, prave instant suho meso, stavljaju puno soli, kuhaju…
– Nije tačno! Loš glas visočkoj pečenici i sudžuki donijeli su ljudi koji nisu iz Visokog i koji proizvode pečenicu na način na koji ne radi nijedan pravi Visočanin – tvrdi Eldin Ajdin, vlasnik preduzeća Vimar, koje se bavi preradom mesa. Osim tradicionalne pečenice, firma proizvodi salame, ćevape i sudžuke. Zapošljava 20 radnika i kažu da im dobro ide. Ajdin veli da je tajna prave visočke pečenice i sudžuke to što su potpuno prirodni i što se proizvode na ispravan način.
– Ne može sudžuka valjati kada u nju stave hemikalije kao što su razni nitrati koji su, u osnovi, otrovni, a mogu se naći u većini sudžuka. U našoj sudžuki su samo meso, so, biber i bijeli luk – pojašnjava nam Ajdin. Kaže kako je visočka pečenica, ako se izradi na pravi način, sigurno među najboljim:
– Problem je što ima raznih mesara koji na brzinu prave pečenicu. Stave mnogo soli i drže je tako dva dana, a ispod sedam do deset dana se ne bi smjela držati i onda je nakon kraćeg sušenja plasiraju. Prodaju to kao visočku pečenicu i mi tu dosta izgubimo jer ljudi onda nemaju povjerenja u naše proizvode.
Kožari su druga priča. U kvalitet visočke kože malo ko sumnja… Uskoro IV dio.