Ne rađamo se mi džaba i ne umiremo sami. Između toga kao da imamo nekoga da nam smanji ili uveća patnju na ovom dunjaluku, da nam ga osvijetli, kad ga neko zamrači.
Mi zasjeli, oturili ko da ćemo vječno ostat, i mi i sve naše, a kroz život prođeš baš ko kroz vratničke kapije, a tebi se učini da to traje li traje, nikad prestat. Na kraju sve se ospe i sve prestane, da si ne znam ti koga imo i da si ne znam ti šta radio, samo ti ostaneš sam sa sobom i sa svojim djelima jal nedjelima pred Gospodarom i konačnim sudom. Velim onom mom hrsuzu Mutetu na sabahu kad će ti on meni:
“Kojim Sudom, jel onim Suadom što je sudio Vratnik Vrbanjuša kad je fasovo sarajevsko malo u glavu.”
– Phi ugursuze, da bi li ugursuze, ne mereš insana ni saslušat kako treba, ništa ti nije sveto.
– E moj Uzeire da sam ja takve priče slušo davno bih završio u Jagomiru, tamo su sva najpametnija raja, a mi smo ti ovdje samo zato što smo u većini, što bi reko pjesnik. ‘Vamo jedan pjesnik, ne znaš ga ti.
Uzeir Hadžibeg