Otkako sam predao svoj život u sigurne ruke i pomirio se sa sudbinom i određenjem, a pustio vaktu sav svoj rad ne očekujući nikakvu nagradu ni priznanje, posto sam ti rahat sa sobom, a kad si ti rahat sa sobom onda si rahat i sa dunjalukom. A kad se pomiriš sa sobom i sa dunjalukom, moreš se rahat pripremat i za ahiret.
Jer ovaj ti je insan baš ko kap vode u denjizu vremena, a sav njegov život i rad ko tragovi u pijesku. I dok jedni grade kule i gradove, drugi zapisuju, jal crtaju, jal kako je kome i šta dato da umije i zna, šaljući svoje objave onima koji dolaze.
A vjetrovi vremena duhnu i pometu svačiji rad i svačije djelo da je ne znam ti kakvo i koliko, da bi mogli oni koji dolaze sagraditi svoje kule i ostaviti svoje poruke koje će neki novi vjetrovi pomesti i oduhati ko da nikad ni postojali nisu, a otkriti druge ispod površine koje je ljudska glupost i predrasuda pokušala umanjiti, zatrti i sakriti od pogleda i pažnje.
I tako sve dok je svijeta i vijeka, svaki insan ima priliku da se pomiri sa sobom, sa dunjalukom i da ostavi svoj trag u pijesku vremena… i da pusti vaktu.
Uzeir Hadžibeg