U kasnu ramazansku večer, kad utihnu ezani, ožive sokaci u mojim mislima i dječaci što na daskama pronose somunčiće, uzvikujući:
Vreli, vrući somunčići… vreli, vrući somunčići!
Poželim da sam ponovo dijete i da čekam na pekari u redu, kao što nisam nikad…
Godinama sam prolazila pored pekare na Kraljevcu. Zvali smo je Ćamilova pekara. Ja je i danas tako zovem. Podsjeti me na djetinjstvo. Prve školske dane. Miris vrućeg peciva koji mami moja čula. Ljepše perece niko nije niti će ikad znati napraviti.
Sjećam se Ćamilovih mršavih ruku kako snažno mijese tijesto i blagog osmijeha njegove supruge Mine…
A Ćamilov život priča je za sebe – vrijedan scenarija za jedan dobar film.
Sve je počelo još u djetinstvu kada je Ćamil Šahinović, sin Mustafe i Ume, rođen 4. aprila 1923. godine, izučavao zanat kod brata Ahmeda.
I dok su se nad Balkanom nadvijali crni oblaci zla i spremale oluje, on sa svojih sedamnaest godina donosi hrabru odluku podstaknutu mladalačkim buntom i odlazi u Njemačku na rad i usavršavanje.
U Essenu je 1943. godine položio majstorski ispit za pekara-slastičara pred komisijom koju je sačinjavalo 50 majstora pekarskog ceha Rurske oblasti. Poslije izvjesnog vremena, na nagovor gazde kod kog je radio, vraća se u Jugoslaviju. Veći dio puta prešao je pješke.
Dolaskom u Visoko mobiliziran je u pekaru koja je radila hljeb za jedinice koje su učestvovale u završnim operacijama oslobađanja Jugoslavije.
Četrdeset godina Ćamil je dočekivao zore u pekari. Sa prvim obrisima dana prolaznike su već čekali vrući somuni, kifle i pereci. U početku, kada je većina stanovništva pekla hljeb kod kuće, prodaja je išla teže, ali su postojale dodatne usluge. Ljudi su donosili mnogo toga u pekaru na pečenje: u početku su to bile pite, uljevaci, kukuruze, bosanski lonci i pršulje, a kasnije, janjad, glavuše, baklave, hurmašice…
U svim poslovima pomagala mu je supruga Mina. Plemenita i draga žena, blage naravi. Ćamil je bio pomalo otresit, ponekad ters, ali u duši jako dobar čovjek. Htio je pomoći svakom. Bitnija od zarade bila mu je kvaliteta hljeba i peciva. Volio je red i rad i cijenio ljude. Poznavao ih je u dušu i uvijek bio iskren.
Dva momenta su mi se urezala u sjećanje.
- Na velikom odmoru dvojica tada poznatih kabadahija među učenicima pred pekarom su napravili kavgu. Uzalud je Mina pokušavala da ih smiri riječima: „Nemojte djeco, svi ćete doći na red“. Kada je situacija izmakla kontroli, Ćamil je izašao iz pekare sa nekom dugačkom letvom i uspostavio red. Nije nikog udario. Bilo je dovoljno da se pojavi…
- Jednom prilikom, neka žena je imala primjedbu na loše ispečene hurmašice. On joj mirno kaže: „Mogla si oprat’ tepsiju prije nego si je donijela“
„Uf, pa da mi se slatko osjeti na deterđent“, odbrusi ona.
– „Peri u lukšiji ko što ti je i mati prala, a i ti si. Već si se sad upela hoćeš da si gospođa, a nisi.“
Iz pozadine se oglasi Mina: „Nemoj Ćamile, pusti sad tu priču“.
-„Neću, znam je!“
Takav je bio Ćamil. Nepopustljiv.
Volio je ribolov i društvo. Na sijelima bi pripovijedao svoje životne priče, kao na primjer, o vremenu kad je kod nas bila oskudica brašna, a u Srbiji duhana. Napunio bi harmoniku duhanom i iz Srbije u zamjenu za duhan dovukao puna kola brašna.
Koliko je bio pošten i koliko mu je bilo važno da kupci budu zadovoljni, svjedoči i kraj njegove pekarske karijere, kada je pred odlazak u penziju dao u zakup pekaru Ramizu Karavidaju. Radio je sa njima sve dok se nije uvjerio da će ispoštovati kvalitet pekarskih proizvoda kakav je on imao.
Najveće bogatstvo koje je Ćamil ostavio iza sebe su njegova dva sina Nijaz i Nihad, čestiti ljudi. Sve drugo smatrao je prolaznim i bezvrijednim.
Ćamil Šahinović na ahiret je preselio 19. 09. 2003. godine.
Sa Ćamilom je otišlo i jedno vrijeme.
Kad ponekad prođem pored pekare, i pogledam…. vrate mi se u sjećanje dragi ljudi Ćamil i Mina.
I vrijeme koje je otišlo u nepovrat.
Sadžida Dedić