Za duhovitog i mudrog turskog šaljivčinu, legendarnoga Nasrudin Hodžu, kažu da je jednom sjedio pred svojim dućanom, kad ga je posjetio prijatelj da mu kaže veliku novost.
– “Upravo se kanim ženiti, pa sam vrlo uzbuđen. A jesi li ti ikad pomislio da se oženiš?” upita Nasrudina, koji mu, nakon kratkog razmišljanja, odgovori:
– “Da, kako da ne! Kad sam bio mlad, čak sam to snažno želio. I pošao sam na put potražiti savršenu ženu, sve do Damaska. Tamo sam upoznao ženu, dražesnu, ljubaznu i jako duševnu, ali nije poznavala svijet. Odustao sam i pošao dalje. U drugom sam gradu sreo ženu koja je bila i duševna i svjetovna, al nije bila lijepa. Na kraju sam dospio i do Kaira i nakon mnogo traganja našao sam savršenu ženu. Bila je duboko religiozna, dražesnog izgleda, a razumjela se dobro i u svjetovne stvari. Bio sam uvjeren da će to biti savršen brak.”
Prijatelj znatiželjno upita:
– “Pa što se onda niste i vjenčali?”
Nasrudin-hodža u svojem poznatom stilu odgovori:
– “Vidiš, prijatelju, ja sam našao savršenu ženu, ali je i ona tražila savršena muža.”.
Voljeti znači prihvatiti drugog sa svim njegovim svijetom, sa različitostima, sa nedostacima, a savršeni brak nikada nije kopija nezrelog sanjarenja. Savršeni muž je onaj koji ne očekuje savršenu ženu. I obratno.