Ta 80. godina prošlog stoljeća bila je tužna. U maju je preminuo drug Josip Broz Tito. U septembru sam zakoračila u novi život. Upis u srednju školu bio je bolan. Baš te godine su ukinuli gimnaziju, a uveli usmjereno obrazovanje. Ekonomska škola nije bila predmet mog interesovanja. Drugog izbora nije bilo.
Smjenjivali su se profesori.
Ona je u učionicu ušla dušom, pa tek korakom. Pamtim njene plave oči boje ljubavi. Svojim toplim glasom uvela me je u svijet rashoda i prihoda. Jedina nije bila samo profesor, bila je prijatelj prije svega – Nura Vražo.
Koračali smo zajedno meni nepoznatim svijetom nauke i sticala sam znanja. Zavoljela sam računovodstvo. Istovremeno, profesorica Nura nije dozvolila da se ugase moji snovi…
Čitala je moje stihove. Podržavala me u pisanju. Posjećivala književne večeri koje smo organizovali u školi…
Učila nas je kako da postanemo ljudi i opstanemo takvi u svijetu koji nas je čekao iza zidova snova.
Ni sam njen život nije bio bajka, ali je snagom ljubavi dostojanstveno koračala kroz vrijeme. Bila je divna majka sinu Vedadu. Rano su ostali, ona bez supruga, on bez oca Rešada. Tu bol nikada niste mogli dokučiti.
I kad više nije držala predavanja, bila je tu.
Podrška na neizvjesnom putovanju koje je slijedilo…
I uvijek je vjerovala u bolje sutra.
Govorila je: “Da biste ostvarili svoje snove, morate biti uporni. Imati svoj stav. I nema putovanja kroz život da se ne smjenjuju oluje i sunce. Poenta je ostati uspravan u svakom trenutku. Ljudski je i pokleknuti… ali svakako treba znati nastaviti slijediti svoj san.”
Njena strpljivost nagrađena je buketom sreće. Udala se za Sulejmana Memića i s njim dobila prekrasnu kćerku Eminu. O njoj je uvijek pričala s puno ljubavi.
Bila je veliki čovjek i entuzijast. Uvijek su joj na prvom mjestu bili ljudi.
Nepravda ju je boljela, a bilo ih je. I svaku je podnijela hrabro.
Tako nas je i učila.
Da budemo hrabri i istrajni.
Odšutjela je i bolest, a trajala je…
U svitanje 2. juna 2008. godine sklopila je oči boje ljubavi. Zauvijek.
Sad je srce sunca što u našim sjećanjima vječno kuca…
Sadžida Dedić