Tabačka naseobina u Visokom (Stanko Ljubičić, časopis Nada, 15. decembar 1901. godine)
… Tabački život u Visokom oživljuje i druge zanate, i to prvo one koji se bave kožom: obućarstvo (pravljenje opanaka, firala, čizama i nanula), saračluk (kajiši, bensilaji, pasovi, bisage, sedla, šarpelje, čante, uzde, uzengjije itd.) te čurčiluk, koji se bavi krznom.
Ovim zanatima zanima se u Visokom, što po radionicama, što po privatnim kućama oko 60% od svega muslimanskog i 0-5 od pravoslavnog stanovništva.
Ističe se da se u samom obućarstvu u Visokom godišnje oko osamsto hiljada pari, a samih opanaka oko šeststo hiljada pari proizvede.
Djeca i žene bave se u ovom zanatu prepletanjem i pulanjem (kićenjem) nekih dijelova obuće. Naprotiv sve radnje od tabačke dlake, vune i kostrijeti, kao tkanja, pletiva i veziva itd., odnosno proizvodnja visočkih ćebeta na hiljade komada pa ćilimova, ponjava, sukna, pokrovaca, podmetaka, šega, toraba, vreća, zobnica, đebri (kesa koja visi o sedlu za nošenje kišobrana čibuka i štapova), kolana, ogrtača, čarapa itd. – zanimaju oko 60% od svega pravoslavnog i 0-5% od muslimanskog žiteljstva. I u ovom zanatu su djeca zaposlena osobito u ćebedžiluku.
Nožari prave od rogova drške i kore za noževe. Tabaci pak iz pača i mesine izvaruju mast i tutkal. Otreseni kreč sa koža upotrebljava se za naboje podova i mazanje duvareva.
Sva ova visočka roba na glasu je u Bosni, a i sam se zanat uvelike cijeni. Tabačke pare su „najhalalnije“ (najsrećnije) i ljudi čvrsto vjeruju da je tabačka radnja zdrava, jer se bavi krećem, rujem, šiškom i metvicom — kojima se koža od truleži liječi i čuva, pa da zato i boleštine, kao kuga i kolera u blizini tabaka ne mogu zaraziti.
Kako već dugo postoji tabačka naseobina u Visokom pravo se ne zna, ali biće da sigurno stoji stoljeća i stoljeća. Moguće da se zbog nje i stara varoš Visoko sa prvobitnog svoga mjesta, sa stanovima sa ,,visa“ (brijega) postepeno malo pomalo spuštala za tabačkim radom i okupila u blizini današnje tabahane.
Nastaviće se…