Priča se kako je neki kadija često zvao Nasrudin Hodžu da mu dođe u posjetu, ali mu on nije htio nikada doći. Pošto je i kadija bio veliki veseljak, jedanput nagovori svog ćatiba da štogod naljuti Hodžu, neće li on doći da ga tuži.
Iza toga do malo vremena ugleda ćatib Hodžu na pazaru gdje nešto kupuje. Ćatib se došulja do Hodže, te mu iza leđa odvali podobru pljusku, a onda tabanima vatru i pobježe.
Hodža potrči za njim, ali on uteče i negdje se sakri.
Sutradan dođe Hodža kadiji u mehćemu. Kad uniđe, ustade kadija prema njemu na noge govoreći mu:
– Bujrum Nasrudine, sjedi, otkad mi nisi došao!
– Neću sjediti, već sam došao da tužim ovoga tvoga nesretnika, – i pokaže prstom na ćatiba. – Jučer mi odvali šamar, bi gajri hak, nasred čaršije.
Na to se kadija okrene ćatibu i zapita ga:
– Jesi li ošinuo Hodžu šamarom?
– Jesam, – odgovori ćatib.
– A zašto? – zapita kadija.
– Efendum, u mene ima jedna mahna, a to je: dođe mi svakog mjeseca, pa moram ošinuti šamarom koga prije dohvatim. I jučer mi dođe ta moja mahna, pa, pošto je Hodža bio najbliži, njega ja udarih i odoh svojim putem.
Na to kadija dohvati ćitab, otvori ga i prevrnu nekoliko lista pa će ćatibu:
– Ovdje piše, da dadeš Hodži haka četiri pare, što si ga udario, a on neka tebi halali.
– Nemam sitna, – reče ćatib.
– Pa idi razmijeni, – dočeka kadija.
Ćatib ustade i ode.
Kadija će opet Nasrudinu:
– Sjedi Hodža, dok on donese pare da progovorimo koju.
– Mogu i stajati, – reče Hodža.
Prođe dosta vremena, a ćatiba nema.
Vidje Hodža da ćatib neće doći s parama, pa se primače kadiji, koji gledaše u ćitab smiješeći se.
Priveza mu Nasrudin jedan šamar, što može bolje govoreći:
– Eto tebi svoj hak predajem! Kad dođe ćatib i donese četiri pare, neka ih dade tebi, ja nemam kad čekati.
To rekavši, Hodža iziđe i ode.