Ha dođe ljeto isprazni se mahala, niđi živog roba nejma. Samo čuješ konu Hanifu kad se prodere, biva doziva djecu, a djeca je ušutkuju:
“Samo se ti čuješ mati u čitavoj mahali, što se bona dereš, jesil popila tabletu za smirenje?“
I prije su ljudi išli na odmor, neko na selo odakle je došo, a neko na more preko Sindikata. Čitava bi mahala znala đi će ko, kad i do kad i kome je ko ostavio ključ od kuće, a koga je zadužio da mu zalijeva cvijeće. Meščini da je narodu bilo važnije da mu cvijeće ne uvehne neg da mu šta iz kuće ne iznesu, jer se vjerovalo da čuvarkuća čuva kuću, a hadžibeg donosi i održava rahatluk u njoj.
Svi smo znali da je u Halidovce ključ staj'o na stepenicama ispod saksije sa ćuvarkućom, a kod Raseme u podpećenim i podrezanim cipelama za okokuće, nabacanim je'ne na druge, ko fol da se ne primijeti sve dok paščad ne raznese one cipeletine, a kljuć od kuće bljesne nako “na izvoli”. Nikad ‘im niko nije uš'o u kuću dok ih nije bilo.
Odu na sav glas, a vrate se još glasnije i svima nešto donesu. Tak'a je bila naša mahala od kad pamtim.
A danas… svak’ se zavuko u kuće, zamandalio kapije i pođahkad se izvuče, ko mastan kaiš i ode kriomice. Nejma ga po taj vakat. Projde hefta, dvije, eto ti ga nazad u mahalu, pozdravlja te, selami, merhaba, kako ko, taman ko da te juče ostavio, a đi je bio i šta je radio, o tom nije'ne ne progovara. Samo se nastavi tamo đi je stao prije neg je otišo, te ne valja država, ne valja narod, ne valja dijaspora, ne valja fakultet u Travniku, diploma iz Kiseljaka… niko i ništa njemu ne valja, a on sav sija kolko se uglanjco i nakav mi drugačiji ko da se sav izoperisavo, gluho i daleko bilo.
Ko zna dokle bi ja ‘vako dumo da se Hanifa ne dreknu iz avlije:
“Ne derem se, boni ne bili, tako ja govorim. Bezbeli da sam je popila, ne bi mogla bez nje živjet.”
Uzeir Hadžibeg