Donošenje Deklaracije Svjetske turističke organizacije (WTO) iz 1985. godine, kojom se ukazuje na značaj zaštite i promocije prirodnog, kulturnog i historijskog naslijeđa i mjerila za njegovo korištenje u turističke svrhe, korespondirao je s promjenom odnosa u turizmu i to prvenstveno u sferi turističke tražnje.
To je dovelo i do generiranja novog alternativnog koncepta turizma, uz postojeći koncept masovnog turizma. Za razliku od pristupa koji karakterizira masovni turizam, sa standardiziranim putovanjima, po principu proizvodne linije i s neograničenim rastom koji nije uvažavao vrijednosti resursa i okruženja, za alternativni pristup je bila opredjeljujuća autentičnost područja, u smislu očuvanja prirodnih resursa i kulturno-historijskog naslijeđa. To se u konačnici može smatrati i prethodnicom ideje o održivom razvoju turizma, čiji se osnovni cilj zasniva na omogućavanju uživanja i sticanja znanja o prirodnim, historijskim i kulturnim odlikama okruženja, uz očuvanje integriteta područja i podsticanje ekonomskog razvoja i prosperiteta lokalnih zajednica.
Inkorporiranjem kulture u koncept razvoja turizma kreiran je kulturni turizam, koji se simplificirano može definirati kao putovanje osoba izvan mjesta stalnog boravka s ciljem prikupljanja novih informacija i doživljaja kojima one zadovoljavaju svoje kulturne potrebe.
Popularnost kulturnog turizma u svijetu se najbolje očituje kroz podatak da se skoro 40 posto turističkih putovanja odnosi na taj oblik turizma, a da turistička tražnja raste po godišnjoj stopi od 15 posto. Određena istraživanja pokazuju da turisti, koji u sklopu turističkih putovanja upražnjavaju i posjete u kulturne svrhe, raspolažu sa znatno većim prihodima od prosječnih turista i shodno tome spremni su i na veću potrošnju, što ukazuje na mogućnost i postizanja većih ekonomskih efekata turističkih destinacija s takvim sadržajima.
Promoviranje ovog oblika turizma se pozitivno reflektira i na kulturu i to u kontekstu stvaranja dodatnog izvora prihoda, što u prvom redu omogućava profesionalno upravljanje kulturnim dobrima i racionalniju kontrolu korištenja kulturnih potencijala, mnogo efikasniji marketinški nastup, te unapređenje odnosa domicilnog stanovništva prema kulturnim vrijednostima.
U skladu sa ovim tendencijama, Vijeće Evrope je još 1987. godine ustanovilo Program kulturnih puteva ili ruta s ciljem podizanja nivoa svijesti o evropskom kulturnom naslijeđu i vrijednostima i donijelo Rezoluciju o kulturnim rutama. Osnovni elementi na kojima se zasnivaju kulturne rute su prirodni ili kulturni kontekst, očuvano kulturno naslijeđe, nematerijalno naslijeđe koje je u funkciji historijskog i kulturnog značaja rute, te identitet rute kao rezultat međukulturnih veza i utjecaja, odnosno interakcije i uspostavljanja zajedničkih karakteristika i vrijednosnih sistema više kultura. Da bi takva kulturna ruta uspješno funkcionirala neophodno je raditi na izgradnji prepoznatljivog brenda koji bi se pozicionirao u svijesti potencijalnih posjetilaca, što zahtijeva ponudu više tematskih i netematskih atraktivnosti i adekvatnu razvijenost turističke infrastrukture.
Ovaj oblik turizma ima realne pretpostavke za razvoj u Bosni i Hercegovini i za to potrebno iskoristiti sva iskustva i dobre prakse uspješnih kulturnih ruta u svijetu. Realnost takvih procjena ogleda se kroz uključivanje historijskog i kulturnog naslijeđa više gradova iz BiH u regionalne rute kulturnog turizma u okviru Projekta razvoja i promocije turizma zajedničkih regionalnih kulturnih ponuda avanturističkog turizma. Cilj tog Projekta je povećanje broja turista koji posjećuju šest zemalja zapadnog Balkana i produžavanje njihovog boravka, što treba da se efektuira kroz povećavanje prihoda i zaposlenosti, ali i kroz uklanjanje političkih prepreka daljnji razvoj turizma. Projektom upravlja Vijeće za regionalnu saradnju (RCC) i finansiran je od Evropske unije s pet miliona eura, od čega su 1,62 miliona eura bespovratna sredstva, koja će se realizirati putem dodjele 30 malih grantova po 54.000 eura.
Sve ovo ukazuje da kulturni turizam ima izražen potencijal u Bosni i Hercegovini, ali da se odnos prema ovom obliku turizma mora umnogome promijeniti, prije svega u institucionalnom pogledu.
Namik Čolaković / VISIT B&H