Gledam sabahile one mlade matere sa jedno, jal dvoje djece lete niz kaldrmu, drže ih za ručice i odvedoše, jal u školu, jal u obdanište i sve nešto kontam, koji je teret na njima da podignu djecu u današnji vakat, da im namire i dadnu sve što i druga djeca imaju, a što nemere uvijek, a ni svako, bezbeli.
Imal većeg čemera ko kad jadni roditelj nemere pružit djetetu barem bogdu od onog što svako dijete treba da ima i što traži, a ne dobiva, jer nejma.
Odakle mi, ne pada nikom s neba?!
Haj jedno, dvoje inekako, a haj ti deveraj sa petero ko ona kona Lamija, mlada se udala pa haman svake godine jal druge po jedno se rodi. Eno ih sad sve jedno drugom do uha, a Lamija nejma pet ruku neg ih sakuplja po mahali dok ih ne razvede po školama i obdaništima, pa tek onda ode radit, a vazda sređena nabakamljena, čista i uredna.
– Kako boničko stigneš sve?
– Ah kako moj Uzeire, to samo ja znam. Dobro je rekla ona tvoja nana što je čuvala unaučad, kad svima smrkne, meni svane. Tako ti je i kod mene. Kad djeca pospu meni onda žao spavat.
– Haj Boga ti mlada si ti, da je Bog hotio da star insan devera oko djece dao bi im da i oni mogu rodit sebi.
– Da imam gdje, tačno bi ih prijavila za nasilje nad roditeljima, ispameti me istjeraše, moj Uzeire.
– I da imaš štaš ih prijavljivat moja ti Lamija, tvoja su djeca, svak devera, i oko tebe je neko devero.
Ode Lamija niz kaldrmu i savija onu dječurliju oko sebe, a ja gledam za njima i kontam:
Djeca su ti velika briga, a i radost najveća na dunjaluku. Ona nas uče da ne budemo svojguzi i nimukajeti, da dajemo od srca i iz duše, a bez ikakve koristi. Da dajemo sve, a ne tražimo ništa. Djeca nas prave insanima i uče nas da razumimo život i sebe u njemu.
Al ne lete samo matere, poleti i poneki otac, nana, a bome i dedo.
Uzeir Hadžibeg