Birvaktile je cure udavala ljepota, jal miraz, nije bilo trećeg, a u današnji vakat kako se koja umije obuć, nabakamit i uslikat, tako se more i udat. Nejse.
Momci su se jadni dovijali kako je koji umio i znao, pa kad bi se pročuj za kakvu lijepu curu navalili bi sa svih strana, a nijedan nije plaho mario za blago, jer je najveće blago što je srcu drago, bezbeli.
Tako se prepričavalo o lijepoj Sarajki Aiši iz Džininog sokaka, kojoj su dolazili bilesi iz Visokog prosci, a tad su se Sarajke rado udavale za Visočane, jerbo su bili vrijedni, radini i domišljati, a povrh svega plaho pazili žene.
Helem dođoše naka dvojica da prose Aišu i sjedoše u avliju, a nana im iznese kahvu, a ovaj ti jedan malo-malo pa zatraži vode od Aiše. Pita ga nana što si to ti sinko toliko ožednio, veli burek bio masan pa mu traži vode. Onaj drugi nit šta traži, nit šta govori, samo se smiješka na Aišu.
Odoše momci, a nana bila mudra pa poslala prosjaka za njima da obiđe kuće od momaka. Kad je prosjak ušo u kućerak kod onog momka što je bio žedan od masnog bureka, zateko ih kako jedu satrmač čorbu, biva brašno preliveno vrelom vodom, i klataju se sa jednom drvenom kašikom, a drugi momak bio iz fine i bogate kuće, te prosjak pohiti nani uzeti muštuluk, a lijepoj Aiši donijeti sreću i dug život u blagostanju.
A đe je ljubav bila, pitaćete se? Neko kaže da ljubav dolazi kasnije i ulazi na usta, a neko veli kad glad i neimaština uđu na vrata ljubav bježi kroz pendžer, dok opet drugi ne daju rijet ni jedno ni drugo nego kažu: Nije blago ni srebro ni zlato…Jah!
Uzeir Hadžibeg