Vršnjačko nasilje danas je možda rasprostranjenije nego ikad. Živimo u svijetu u kojem društvo izrugivanje, ignoriranje ili ismijavanje još posmatra kao dječiji nestašluk. No, nasilje predstavlja veliki društveni problem.
U školskom okruženju i među vršnjacima ono nije rijetka pojava, godišnje više od milijardu djece doživi neki oblik nasilja.
Jedan od najčešćih oblika nasilja među djecom je emocionalno zlostavljanje. To je zlostavljanje od kojeg nema fizičkih tragova i od kojeg se ponekada mnogo teže oporaviti nego od fizičkih povreda. Zlostavljanje koje, nažalost, u našem društvu malo ko shvata ozbiljno i koje je teško dokazivo.
Emocionalno nasilje manifestira se kroz nadijevanje pogrdnih imena, vrijeđanje, omalovažavanje, okrutne kritike, sramoćenje, ogovaranje, isključivanje iz društva… Pokazalo se da posebno djevojčice češće primjenjuju nedirektivna, profinjena, društvena sredstva kako bi uznemirivale druge djevojčice.
Najčešća ponašanja ovakvog tipa su isključivanje iz istog kruga prijateljica, manipuliranje prijateljskim odnosima, širenje zlobnih glasina, ogovaranje, laganje itd. Riječi mogu biti mnogo snažnije od udaraca, one su brze i bezbolne za nasilnika, a mogu biti izuzetno štetne za žrtvu. I, što je najgore od svega, žrtva ih može iznova i iznova proživljavati i gledati ukoliko postoji pisani trag.
Ako se verbalno nasilje dopušta ili ignorira, a žrtva ne zaštićuje, ono postaje normalno, zbog čega se žrtva dehumanizira. Također, kada dijete postane svakodnevni predmet izrugivanja, ono je često isključeno iz zajedničkih aktivnosti.
I samo isključivanje djeteta iz odnosa je nasilje. Nasilje kroz odnose je najteže otkriti s pozicije promatrača, a sastoji se od sistemskog smanjivanja djetetovog samopoštovanja kroz ignoriranje, izolaciju, isključivanje ili izbjegavanje. Izostanak ikakve pažnje vjerovatno je nešto najbolnije s čim se dijete može suočiti.
Što je zlostavljanje dugotrajnije, vjerovatnost dugoročnih posljedica je veća. Kroz prizmu istraživanja, posljedice zlostavljanja su slijedeće:
– 20 posto žrtava izostaje iz škole da bi izbjegle maltretiranje
– 29 posto ima problema s koncentracijom
– 22 posto osjeća simptome fizičke bolesti
– 20 posto ima problema sa spavanjem
Roditelj je taj koji bi prvi trebao primijetiti da njegovo dijete ima problem, jer on najbolje zna navike i ponašanje djeteta. Često mokrenje, bolovi u stomaku, bolovi u leđima, stezanje u prsima, slab san… samo su neki od simptoma koje moraju primijetiti.
Pored toga, mogu se javiti i slaba koncentracija, odbijanje pisanja zadaća, popuštanje u učenju, reagiranje na iznenadne zvukove, izbjegavanje nastave ili traženja drugih puteva od kuće do škole.
Kad roditelj primijeti neke od ovih znakova, bitno je da pažljivo pristupi prema djetetu i da pokuša pridobiti povjerenje djeteta da bi se ono otvorilo. Osim toga, bilo bi dobro da se u takvim slučajevima obrati psihologu.