Uz glasove hinjene, namještene i cijele od jednog trenutka, glasove koje kao usputnost nosi svako vrijeme da bi onemuštili već u prvom narednom momentu, glas Gordane Muzaferije morat će trajati i zato što je dolazio iz sasvim iskrene, danas sve rjeđe i pomalo romantične vjere u smisao pisanja, koji Gordana Muzaferija nikad nije suprotstavila smislu življenja, niti ga razdvojila od njega, pa čak ni onda kad joj naruku nisu išle književne mode i – kako je osjećala – agresivni trendovi konačnog poništenja humanističkog ideala.
Piše: Sanjin Kodrić
U njezinoj zvaničnoj biografiji zabilježeno je, uz ostalo, da je prof. dr. Gordana Muzaferija, kći Zaima i Danice, rođena 27. 2. 1948. godine u Oštarijama kraj Ogulina (Hrvatska), ali i da je odrastala i cijeli svoj život provela u Visokom. U Sarajevu je na Filozofskom fakultetu završila studij na tadašnjem Odsjeku za jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik (1973), gdje je s radom Savremeno dramsko stvaralaštvo u BiH od 1945. do 1983. magistrirala (1984) te doktorirala odbranivši disertaciju pod naslovom Narodna pjesma kao inspiracija u jugoslovenskom dramskom stvaralaštvu (1990), oba puta pod mentorstvom prof. dr. Josipa Lešića. Po završetku studija radi kao profesorica maternjeg jezika i književnosti u visočkom srednjoškolskom centru, dok je univerzitetsku karijeru započela na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu 1984. godine, najprije u zvanju asistentice, a potom i docentice te vanredne i redovne profesorice za historiju jugoslavenske / južnoslavenske drame i teatra. Godine 1997. prelazi na Filozofski fakultet u Sarajevu, gdje kreće gotovo otpočetka, i prelazi put od docentice, preko vanredne, pa do redovne profesorice za hrvatsku književnost 20. st. U međuvremenu, tokom ratnih godina, predavala je i na Pedagoškoj akademiji u Zenici, a poslije rata vodila je i kolegije iz oblasti drame na postdiplomskim studijima na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i Filozofskom fakultetu u Tuzli, dok je kao gostujuća predavačica držala predavanja i na Fakultetu humanističkih nauka u Mostaru i Filozofskom fakultetu u Rijeci te na slavističkim institutima u Halleu (Njemačka) i Innsbrucku (Austrija). Uz brojne druge aktivnosti i vrlo intenzivno učešće u ovdašnjem akademskom i kulturnom životu, ali i šire, objavila je gotovo stotinu različitih znanstvenih i stručnih radova – studija, ogleda i prikaza, kao i dvije autorske knjige (Činiti za teatar: Izabrani ogledi iz drame i teatra, Tešanj, 2004. i Kazališne igre Mire Gavrana, Zagreb, 2005.) te priredila dvije dramske antologije (Antologija bošnjačke drame XX vijeka, Sarajevo, 1996. i Antologija bosanskohercegovačke drame XX vijeka, Sarajevo, 2000.) i jednu dramatološku kritičku hrestomatiju (Bošnjačka književnost u književnoj kritici: Novija književnost – Drama, Sarajevo, 1998.), aktivno učestvujući na brojnim domaćim i međunarodnim znanstvenim simpozijima, konferencijama, okruglim stolovima i sličnim skupovima. Nakon duge i teške bolesti, s kojom se nosila ne samo hrabro i krajnje odvažno već i sa zapanjujućom svijesti o nužnosti dostojanstvenog podnošenja neminovnosti, njezina zvanična biografija završila se u Visokom 5. 8. 2008. godine, kad je – kako je, u skladu s vlastitom joj željom, zapisano na njezinoj osmrtnici – izgubila posljednju bitku za život.
A tamo gdje prestaje zvanični životopis počinje životna priča, s izvrnutim početkom, gdje se unazad postepeno otkriva zemaljski život Gordane Muzaferije i gdje se iz sjećanja javlja prisutnost. U praznini roditeljskog doma i nad jednostavnošću tihog groba u zelenom miru visočkog groblja, pamte je sestra Amira i brat Jesenko sa svojim najbližim, i osjećaju gubitak stamenog i sigurnog, a istovremeno brižnog i blagog stuba porodice. Pamte je njezini prijatelji, kolege i kolegice, studenti i studentice, i – i dalje u nevjerici – očekuju njezin dolazak, njezinu jasnu misao, suptilnu emociju, rafinirani osjećaj za ljudsku mjeru. Pamti je – sasvim živo, sve jasnije, kao da vrijeme ne prolazi, već vraća se unatrag, u iskon – i njezin nekadašnji student, potom blizak saradnik i, tokom godina, sve do samog kraja, stalni i vremenom sve bliži sagovornik u dugim i iskrenim prijateljskim razgovorima i druženjima, i u sjećanju nakon svega ostaje melanholični utisak susreta s nečim jedinstvenim, posebnim i neponovljivim, kao s čudom. I vjerovatno je sve to sasvim dovoljno – „s mjerom“, kako bi sama često kazala – da se smislom ispuni jedno zemaljsko trajanje.
*
U sjećanju koje ostaje nakon neminovnosti ljudskih odlazaka Gordana Muzaferija bit će, međutim, zapamćena čak i onda kad jednom i neposredni svjedoci jednog čovjekova bivanja i sami nužno pređu s onu stranu života. Onda kad, ne znajući čak ni za onaj diskretni grobni ljudski biljeg zatravljen vremenom što će proći, neki novi čitaoci preko požutjelih stranica tad već starih i prašnjavih knjiga začuju glasove davno nestalih, glasove mrtvih, i tad će se u nekom slućenom dijalogu nekih novih sadašnjosti i prošlosti jasno moći čuti i njezin glas, kad se kroz vrijeme neće dozivati samo užarene misli inače neupitne samoprijegorne znanstvene posvećenosti, već – što joj je uvijek bilo mnogo važnije – i glasovi čisto ljudski, individualni i krajnje lični, koje je, istančanošću vlastite osjećajnosti i mudrošću duboke mislenosti, Gordana Muzaferija pažljivo osluškivala i u tekstovima prije nje i koje je, kao svoju misao i svoju emociju, kao, konačno, samu sebe, nužno upisivala gotovo doslovno u svaki vlastiti redak i vlastiti intelektualni čin, ostavljajući, nimalo samofetišistički, da traje vlastiti makar i tekstualizirani trag. Uz glasove hinjene, namještene i cijele od jednog trenutka, glasove koje kao usputnost nosi svako vrijeme da bi onemuštili već u prvom narednom momentu, glas Gordane Muzaferije morat će trajati i zato što je dolazio iz sasvim iskrene, danas sve rjeđe i pomalo romantične vjere u smisao pisanja, koji Gordana Muzaferija nikad nije suprotstavila smislu življenja, niti ga razdvojila od njega, pa čak ni onda kad joj naruku nisu išle književne mode i – kako je osjećala – agresivni trendovi konačnog poništenja humanističkog ideala.
Gordana Muzaferija nije stigla dovršiti vlastitu priču. Ili se to samo tako čini. Razgovore o svojim novim radovima i knjigama – naumljenim spisateljskim željama s nekom čudnom sigurnošću i odlučnošću uvijek je, i prije teške bolesti, završavala spokojem rečenice: „Ako bude zdravlja i života“, zaključujući mirno da je život uvijek dovoljno dug da sve bude upravo onako kako treba biti. Tako je – treba vjerovati – i bilo. A iz onog što je stigla napisati – zapravo: što je trebala napisati – kao u Lukićevu Albumu, čijim je čitanjem nekoć osvojila jednog studenta književnosti, otkriva se jedan istinski početak – neko sveopće načelo Gordane Muzaferije, njezina i naročita književnohistorijsko-kritička, dramatološka i teatrološka poetika ili, pak, njezin temeljni metodološki postupak, ali i njegove dublje osnove, u kojima, poput Lukićeva lika Kristine, treba tražiti Gordanu Muzaferiju.
*
Osim u nizu tekstova što će vjerovatno zauvijek ostati razasuti po brojnim znanstvenim i stručnim časopisima i zbornicima konferencijskih i drugih sličnih radova (i koji će – baš onako kako bi u svojoj spontanosti željela – trajno biti iznenađenje, ponovno, neočekivano otkriće i slučajna prilika njezina novog uprisutnjenja), Gordana Muzaferija najcjelovitije će se pronalaziti i prepoznavati u njezinim dvjema knjigama – Činiti za teatar i Kazališne igre Mire Gavrana, a posebno u njihovu unutrašnjem međusobnom dopisivanju i nekoj vrsti igre-skrivalice, gdje će se ispod površine postepeno otkrivati ona Gordana Muzaferija kakvu treba pamtiti.
Kazališne igre Mire Gavrana posljednja je i svojim znanstvenim dosegom vjerovatno najznačajnija knjiga Gordane Muzaferije, a predstavlja rezultat njezina višegodišnjeg fokusiranog rada na dramatološkom i književnohistorijskom razumijevanju te definiranju dramskog djela najizvođenijeg i najprevođenijeg savremenog hrvatskog dramatičara, i kao takva pripada samom jezgru Muzaferijina znanstvenog bavljenja, gdje je od autoričinih znanstvenih početaka sve vrijeme u prvom planu bila dramska književnost, a naročito bosanskohercegovačka te savremena hrvatska dramatika. Pritom, nimalo iznenađujuće, u ovu knjigu upisane su i sve važne odrednice Gordane Muzaferije i kao znanstvenice, ali – što joj je u nekim od posljednjih razgovora ulijevalo poseban smiraj – i kao ličnosti. Tako, sasvim u skladu s Muzaferijinom ozbiljnošću shvatanja spisateljskog čina ili – možda još više – u skladu s njezinim istrajavanjem na suštinskoj nerazdvojivosti ozbiljnosti čina pisanja i ozbiljnosti čina života, Kazališne igre Mire Gavrana knjiga je koja po svemu bitno odstupa od onog što je u slučaju recepcije izrazito dinamične Gavranove teatarske djelatnosti postala ustaljena praksa, pa – kontinuirano vjerna i studioznosti znanstvenog ispitivanja i odgovornosti pred tuđom i svojom riječju i djelom – Gordana Muzaferija ni ovdje nije pristala na trenutne, površne uvide u Gavranov rad, kako je to običavala brojna, mahom novinska dramsko-teatarska kritika, što je ovu opsežnu monografiju o djelu Mire Gavrana učinilo istovremeno i krajnje specifičnom i posebno značajnom u korpusu tekstova o dramatičarevu opusu, a opet sasvim prepoznatljivom u ukupnom radu same Gordane Muzaferije, čemu je nesumnjivo doprinijela i naročita kulturalno rubna perspektiva iz koje je – budući izmještena iz Gavranova neposrednog, matičnog konteksta – Gordana Muzaferija čitala njegovo djelo, što joj je – baš kao i u samom životu – i ovdje postala nesumnjiva metodološka prednost. Pa ipak, ono što prije svega drugog studiju Kazališne igre Mire Gavrana Gordane Muzaferije čini vrijednom posebne pažnje i u znanstvenom smislu i u smislu onih tragova što će se prepoznatljivim glasom dozivati kroz vrijeme s nekim novim i nepoznatim jeste, bez imalo sumnje, vrlo osobeni Muzaferijin lični kritičko-spisateljski poriv za istovremeno i znanstveno-akribično i esejističko-literarno, odnosno teorijski osviješteno i poetski nadahnuto, produhovljeno interpretativno poniranje u Gavranov dramski svijet, kao i, unutar toga, sposobnost minucioznog traganja te konačnog iznenađujućeg pronalaženja onog što Gavranov golemi dramski opus čini koherentnim i konzistentnim, ali na izvjestan način i ličnim, tipično autorovim, a što Gordana Muzaferija ovdje suptilno prepoznaje u načelu igre, precizno motivirajući na ovaj način i naslov svoje ozbiljne monografije, ali stvorivši na ovaj način – vjerovatno i ne htijući takvo što – i osnovu na kojoj se može otčitati ne samo specifičnost Muzaferijina metodološkog pristupa i njezine epistemološke pozicije, već i onaj njezin prepoznatljivi, iz teksta u tekst nenametljivo varirani pogled na svijet, njegovo razumijevanje koje će biti podjednako i literarno i životno. Jer, napravivši odgovarajući, uvijek dobro odmjeren interpretativni prohod kroza svaku pojedinačnu dramu Gavranova bujajućeg opusa u nastajanju, pomno joj odredivši položaj i značajke u sistemu dramatičarevih teatarskih igara, Gordana Muzaferija na samom kraju studije postavit će i pitanje o tome „odakle u dramatici Mire Gavrana toliko žudnje za preobrazbom zbilje u iluziju, a potom – opet – stalnog podsjećanja da je to samo iluzija i ništa više“, pri čemu će u odgovoru koji slijedi ovu zagonetku do kraja precizno eksplicirati i ono što je vjerovatno sama suština Gavranova dramatičarskog rada, ali će, isto tako, istovremeno – iako najvjerovatnije nenamjerno – izraziti i ono što je njezin vlastiti i dramatološko-teatrološki, ali i naročit lični, ljudski credo pronađen u cjeloživotnoj najtješnjoj egzistencijalnoj povezanosti sa znakovitom igrom svjetla i tame teatarske scene:
„Možda problem potječe iz same sličnosti teatra i života, kada se i u običnom dnevnom postojanju, bez posredničkog utjecaja pozornice, postavlja pitanje o vjerodostojnosti zbivanja u kojima čovjeku istina neprestano izmiče i on si najzad mora priznati neuhvatljivost vlastitog lica u općoj maskeradi. Otuda bi mogla doći i Gavranova potreba za razigravanjem interakcije između života i scene, između teksta i njegova opredstavljenja, kada različiti oblici magične literarno-teatarske metakomunikacije postaju na planu tumačenja i prihvaćanja teatra/teksta signalima za prepoznavanje puta k intelektualno-emocionalnom osvješćenju/smirenju na način katarzičan i ljekovit, iako u biti uzaludan.“
Vrlo lična, najprisnija vezanost za teatar, još od neposrednog porodičnog okruženja i vremena odrastanja, preko Muzaferijina teatarskog angažmana u ranoj mladosti, pa do višedesetljetnog akademskog bavljenja pitanjima drame i pozorišta,[1] morala je rezultirati i knjigom kakva je Činiti za teatar. Dok monografska studija Kazališne igre Mire Gavrana predstavlja ne samo složeno tumačenje Gavranova djela koje će vjerovatno trajno ostati važno polazište za razumijevanje dramatičareva rada već i uopće izrazito vrijedan prilog ukupnoj hrvatskoj dramatološko-teatrološkoj znanosti i njezinu metodološko-spoznajnom instrumentariju, ovaj izbor ogleda iz drame i teatra vlastiti legitimitet uspostavlja znatno šire, konstituirajući se, pogotovo u bosanskohercegovačkom kontekstu, kao važna sintetizirana dramatološko-teatrološka panorama, i to kako na makro-, tako i na svojem mikroplanu, što je Gordana Muzaferija osjećala i kao svoji posebni lični, žestoko emotivno impregnirani dug prema teatarskom svijetu iz kojeg je izrasla i kao osnovu na kojoj je, vraćajući se svojim počecima, željela ispisati savremenu historiju drame i teatra BiH. Riječ je, naime, o knjizi što je čini 20 izabranih mahom sadržajno zgusnutih dužih ili kraćih radova o bošnjačkoj, bosanskohercegovačkoj i južnoslavenskoj dramskoj književnosti i pozorišnoj umjetnosti, a što ih je Muzaferija, aktivno učestvujući u ovdašnjem ukupnom teatarskom životu, objavljivala uglavnom u bosanskohercegovačkoj i nekadašnjoj jugoslavenskoj književno-teatrološkoj periodici i sličnim izdanjima tokom više od dva desetljeća (počev od 1984.), često među prvima otvarajući dotad nepoznata a uvijek važna dramatološko-teatrološka pitanja ili dalje razvijajući tek inicirana ozbiljnija istraživanja u ovom području.[2] Uprkos tome što su tekstovi koji je čine pisani tokom dugog vremenskog razdoblja, a što će reći i u različitim znanstvenim, kulturalnim i ukupnim društvenim kontekstima i okolnostima, knjiga je kao cjelina – sasvim u skladu s dosljednošću na kojoj je Gordana Muzaferija insistirala i u samom životu – zasnovana na kako aksiološki, tako i proceduralno sličnim pozicijama kao i Kazališne igre Mire Gavrana, te je i Činiti za teatar knjiga vjerna historijski utemeljenom ispitivanju u pravilu krucijalnih ili barem markantnih značajki svojeg predmeta te postupku savremenim teorijskim dostignućima inoviranog interpretativno-esejističkog saobražavanja s književnim/teatarskim djelom ili postupku njegova pomnog čitanja „izbliza“, iz same značenjima obremenjene strukture književnog/teatarskog teksta, s tim što ovdje – dodatno se pokazujući kao vrsna poznavateljica područja u kojem istražuje – Muzaferija redovno govori iz samog glavnog toka dramsko-teatarskih zbivanja o kojima piše, istovremeno otkrivajući vjerovatno najviše sebe. Pri svemu ovom, činiti za teatar za Gordanu Muzaferiju i ovdje kao i drugdje u znanstvenom smislu prvenstveno predstavlja izrazito pažljivo i predano bavljenje svim relevantnim aspektima dramsko-teatarskog, te Muzaferija u istoimenoj knjizi studiozno i širokim, ali iznutra znanstveno-interpretativno ispunjenim zahvatima tretira i šira pitanja dramsko-teatarske poetike i historije kako na razini nacionalne bošnjačke kulture, tako i na nadnacionalnim razinama bosanskohercegovačkog i/ili južnoslavenskog kulturalnog konteksta, i specifičnosti dramskog rada nekoliko ovdašnjih najznačajnijih dramatičara, ali – kako je sama istakla – njezina knjiga uključuje i „nekoliko slobodno odabranih viđenja teatarskih ljudi i događaja našeg doba“.
Premda je svaki Muzaferijin rad inače istovremeno i neupitno znanstven i nepatvoreno krajnje ličan, nerijetko upravo u ovom posljednjem segmentu knjige, najmanje obaveznom i najmanje literarnom (barem po predmetu bavljenja), iako isključuje neke od njezinih najuspjelijih ili najznačajnijih radova, Gordana Muzaferija je – možda upravo temeljem do kraja slobodnog izbora – vrlo često posebno jasno prepoznala i artikulirala neke od svojih autorskih, kritičkih ili gledateljskih fascinacija, pa će tako, pišući o drugima i njihovim uspjelim kreacijama, u naslovnom tekstu Činiti za teatar iznova ispisati svoju kontinuiranu, upornu, filozofski složenu misao o začudnoj prirodi same dramsko-teatarske umjetnosti i knjiga o njima:
„To su knjige koje se pišu cijeloga života i […] komplementarno tvore jedan impozantan blok autorove potpune posvećenosti teatru kao smislu postojanja, gdje se egzistencijalno teži transponirati u estetsko i zaplijeniti nas promišljanjem vlastitog života na način života-pozorišta ili života-sna.“
Te složene transakcije, suptilne i suštinski važne razmjene između egzistencijalnog i estetskog ili između igara života i smrti te njihova umjetničkog opredmećenja i razumijevanja čine – na kraju – ono što je, vjerovatno, uz znanstvenu, bilo i u samoj duboko ličnoj osnovi Muzaferijina i teatarskog činjenja i činjenja za teatar, odakle je možda dolazila i njezina potreba za insistiranjem na interpretaciji, ali i na cjelovitom, sintetskom predstavljanju dramsko-teatarskog svijeta, kao da se tumačenjem cjeline umjetnički insceniranog života načas razumijeva i osmišljava prozaična stvarnost realnog življenja. Moguće je da je u ovoj potrebi, iznova iskristaliziranom vrhovnom credu ili implicitnom imperativu jedan od onih etičko-estetičkih stavova na koje je kao na njezino vezivno tkivo u predgovoru knjige Činiti za teatar skrenula pažnju Gordana Muzaferija, a što je ovaj konzistentni izbor tekstova najtješnje uvezalo ne samo unutar sebe i ne samo s monografijom Kazališne igre Mire Gavrana, već i u Muzaferijine šire autorske okvire, sugerirajući tako konačno – uprkos razlikama – uvid u naročit autorski ličan doživljaj svijeta, kako umjetničkog, tako i stvarnog, a zapravo ono što će, i nakon zemaljskog života Gordane Muzaferije i nakon sjećanja onih koji su ga s njom dijelili, nužno trajati i dalje, preko granica vremena dozivajući njezin glas i sjećanjem je činiti prisutnom.
[1] U biografiji uz knjigu Činiti za teatar Gordana Muzaferija piše: „Autorica je naročito ponosna na svoj amaterski rad u Teatru ‘Total’ Visoko (1976), u kojem je uz mlade talentirane Visočane i Visočanke igrao i njen rahmetli otac Zaim, sestra Amira i brat Jesenko, a pokojna majka Danica bila im vjerni gledalac i prvi iskreni kritičar. I baš iz te ljubavi rodilo se, eto, nešto znanosti i možda malo više poezije.“
[2] S obzirom na njihov značaj, ne čini se nevažnim na ovom mjestu uputiti i na pojedinačne studije – glasove – u knjizi Činiti za teatar Gordane Muzaferije: Bosanskohercegovačka drama ili Dijalog s vremenom, Preporodna bošnjačka drama, Između historije i savremenosti (Bosanskohercegovačka drama 1967–1977), Drama inspirirana narodnom pjesmom (Primjeri iz južnoslavenske drame), Dramsko djelo Ahmeda Muradbegovića (Tematske i stilske odrednice), Inspirativni odjek balade „Hasanaginica“ u dramskom djelu Vladislava Veselinovića Tmuše, Dramaturgija života, igre i smrti (Podsjećanje na Miodraga Žalicu), Sijarićev roman „Bihorci“ i njegova dramatizacija, Zadani život Isakovićevih dramskih junaka, Bogatstvo univerzalnog značenja (Historijsko i opće u drami Nedžada Ibrišimovića „Zmaj od Bosne“), Dragocjen doprinos temi „Zmaja od Bosne“ („Husein-beg Gradaščević“ Fuada Tabaka), Izabrane igre Irfana Horozovića („Soba“, „Proba“, „Tri Sabahudina“), Poetska drama Safeta Plakala („Vrh“, „Feniks je sagorio uzalud“, „Lutkino bespuće“, „Hazreti Fatima“), Kratka historija teatra u Bosni i Hercegovini (od ranog srednjeg vijeka do danas), Pet života Josipa Lešića, Ionescove „Stolice“ 50 godina poslije, Takva glumačka individualnost (Admir Glamočak – Clov, Mula Jusuf, Buhica, Vratilo, Tartuffe), Magična moć stvaralačke ironije („Polnočno kričanje“ Matjaža Kmecla), Ponad sila gravitacije („Silence Silence Silence“ Vite Taufera), Činiti za teatar („Prosperov štap u Sarajevu“ Gradimira Gojera).