Neki dan uhvatim slučajno reprizu serije “Bolji život” koju sam pratila kao klinka. Epizoda u kojoj Popadić vodi žene iz firme u Solun da proslave 8. mart. Kupuje karanfile, čuva njihove stvari dok one obavljaju shopping, pomaže im da te iste stvari prenesu preko granice i na kraju izvuče najdeblji kraj na carini. Kući se vraća sa otuđenom budom potencijalne ljubavnice, ženi kojoj je osim Dana žena zaboravio čestitati i godišnjicu braka.
Srž epizode sažima odnos većine muškaraca prema ovom prazniku. Cvijeće se nosi kolegicama, majkama često i punicama. To je njihov praznik, ali kada je riječ o ženama tu uvijek postoji blagi duhoviti otklon u stilu, “joj danas moram pripaziti ženu ipak je Osmi mart”. No, činjenica je da balkanski dečki, koliko god da furaju taj macho stil, ipak ispoštuju praznik. Neki nose karanfil ispod jakne da ih ne vidi raja, ali ga ipak donesu.
Danas kada nije lako izdvojiti novac za karanfil, jer novca većina naših očeva, muževa i momaka nema, jer nemaju posao ili i ako imaju, ne primaju platu mjesecima.
Moj kolega R. je svojim kolegicama sa klase, dok smo studirali na Akademiji, redovno svakog 8. marta donosio zumbule. Kako nas je bilo sedam na klasi, a njegova stipendija je jedva pokrivala iznajmljenu sobu, kupio bi tri buketa, pa ih podijelio na jednake dijelove i zakačio na naše ormariće. I danas me miris prvih zumbula sjeti na taj njegov gest pažnje i poštovanja. Moji prvi učenici Dramske sekcije, uglavnom dečki, uvijek bi me sačekali sa karanfilima umotanim u celofan i to mi je nekako bivao prvi znak da sam i ja postala ženom, učiteljicom, osobom od odgovornosti.
Komercijalizacija praznika kojoj se odupiru i same žene učinila je da ponekad odustajemo od suštine, a to je da neko pomisli na nas, pokloni cvijet, čestita praznik bez putovanja u Solun, skupih bundi i večera uz muziku i piće. Ta suština može biti i u mrvici parfema iza uha i novoj frizuri razrednice koju učenik ili portir škole primijeti. Znam da vrijeme u kojem živimo marginalizira sve lijepo među ljudima, konotira etičke dileme praznika koji se veže za jedan zaboravljeni društveni poredak, ali to nikako ne znači da prazniku naših majki trebamo osporiti ljudsko lice. Ako ne zbog Klare Cetkin i prava glasa, onda zbog sjećanja na one čestitke koje smo pravili kao djeca i koje sublimiraju pojam “majčinstva” ili pak, sjećanja na naše očeve koji se kasno, nakon derneka u firmi sa kolegicama, s posla vraćaju sa buketima karanfila svojim pomalo nadurenim ženama spremnim da im nakon nekoliko poljubaca oproste kašnjenje.
Jer ljubav računa na suštinu, a ne na formu, ona prašta i vidi lijepo lice čovjeka. I lijepo lice praznika. Neka vam je sretan moje Dame.
Piše: Arma Tanović-Branković
MAGAZINE