Ništa nije slučajno, pa ni sjećanja na ženu koja je baš na Dan žena uljepšavala na desetine pripadnica ljepšeg pola frizurama. Odavno obilježavanje ovog praznika ne opravdava trenutak iz kojeg je nastao, ali jedno je ostalo isto – žena je oduvijek željela lijepo izgledati.
Sjećam se frizerskog salona na Jaliji i njegove vlasnice Asife Redžić, poznatije kao Hikica, kćerke Mehe i Džehve Zelihić, rođene 10. augusta 1945. godine. Imala je vedar i iskren osmijeh i uvijek meni dopadljive pramenove. Bila je zaljubljena u svoj posao. Nekad, kada sam dolazila na frizuru, razmišljala sam kako bi svoj salon mogla slobodno nazvati riječju zagrljaj.
Razlog je jednostavan. Niste mogli ući u salon i iz njega biti vraćeni zbog gužve. Uvijek ste dobro došli, pa makar to bilo i pred sam kraj radnog vremena. Svoje mušterije doživljavala je kao članove porodice. Nije bilo manje i više vrijednih ljudi. Sve nas je posmatrala istim pogledom. Mogli ste popiti kafu, pojesti neki slatkiš. Čekajući na red, bili ste u vrtlogu različitih priča. Tu vrijeme teče drugim tempom. Koliko god dugo, toliko i neprimjetno.
Od svojih uposlenica, kao i od učenika na praksi, očekivala je isto. Red i rad, maksimalna posvećenost zahtjevima mušterije, koje, ruku na srce, i nisu baš uvijek bile lahke.
Moj prvi susret sa Hikicom desio se u maju, na dan moje mature. Majka je željela da baš u tom salonu budem frizirana. Poznavale su se od ranije. Već u ranim jutarnjim satima salon je bio pun. I sve vrijeme dok sam čekala, a čekala sam dobra četiri sata, žene su dolazile. Svaka je bila ljubazno primljena. Jednu pamtim. Bila je žena srednjih godina sa sela.
“Dobar dan. Ja bih kratku frizuru. Nema problema. Izvolite sjesti i malo pričekati.”
Kad je sjela na stolicu, ponovila je da želi kratku frizuru. Frizerka joj je oprala kosu. Ošišala je i isfenirala. Kad je sve bilo gotovo, gospođa se oglasila:
“A vikleri? Kad ćete mi navit’ na kosu viklere sa kiselinom.”
Frizerka je objašnjavala kako je to frizura koju je tražila.
“Nisam.”
“Trebali ste tražiti prelom kose. Sad je gotovo.”
“Nisam znala, mislila sam da vi znate šta ja želim.”
“Otkud…”
Hikica prekida dijalog riječima:
“Nema problema, gospođo, sad ćemo vam pokvasit’ kosu i navit’ viklere za prelom. Imat ćete željenu frizuru.”
Svojom frizurom sam bila prezadovoljna, što nije bio čest slučaj.
Takvih je primjera bilo bezbroj… Po tome je bila jedinstvena. Svi drugi su bili ljubomorni, ali Hikica nije odustajala od svojih principa poslovanja.
Danas kad se pogledam u ogledalo, sjetim se našeg naduravanja. Ubjeđivala me da mi kratka kosa lijepo stoji, a ja sam insistirala da imam dugu kosu.
Sve svoje slobodno vrijeme, a bilo ga je veoma malo, provodila je sa porodicom. Bila je divna supruga i majka svojim prekrasnim kćerkama Mireli i Mirhi. Voljela je dobro društvo i putovanja. Najljepše trenutke, na žalost bilo ih je malo, provodila je sa svojim unucima. Tu je crpila snagu za sve buduće dane koje će provesti u salonu udovoljavajući zahtjevnim mušterijama.
Naporan cjelodnevni rad, agresija na našu Domovinu i još mnogo toga doprinijeli su da njen životni put bude iznenada prekinut. Preselila je od posljedica moždanog udara. Svi mi koji smo je poznavali i njene usluge koristili bili smo beskrajno tužni.
Mnoge frizerke koje je obučavala mogu joj danas biti zahvalne. Pokazala im je ispravan put ka uspjehu u poslu kojim se bave, poslu koji zahtijeva maksimalnu posvećenost i požrtvovanje.
A Hikica je doista bila takva cijeli svoj život. Posvećena i požrtvovana, kako u poslu tako i u životu.
Sadžida Dedić