Još jedno jutro smo zajedno. Vi i ja. Svako u svom domu. Ništa ne traje vječno pa ni ova osama. Nadam se da ste otvorili prozore i provjetrili prostorije. Miris kafe se širi i budi vas. Danas otvaramo stranice Abdulaha Sidrana.
Abdulaha Sidrana sam prvi i posljednji put srela na promociji knjige Rat uživo Senada Hadžifejzovića. Govorio je o svom prijateljstvu sa ovim novinarom, potom odrecitovao pjesmu Zašto tone Venecija. Željno sam čekala kraj promocije i priliku da se upoznam sa ovim velikim pjesnikom. Trajalo je dugo. Kad se završilo, prije nego je i Senad sišao sa scene, Sidranu prilazi Omer Pobrić i odvodi ga iz sale. I danas mi je žao što nisam zaustavila obojicu, Sidrana da pozdravim, a Pobriću da napomenem par stvari, između ostalog i to nametanje i guranje sebe u svaki segment kulturnih dešavanja.
Znam da će me ljubitelji Pobrićevog djela koje je neupitno sada kritikovati, ali meni se činilo u tom trenutku kao da nam je oteo Sidrana, nama koji smo pored Hadžifejzovića željeli upoznati i pjesnika Abdulaha.
Od tada su prošle godine. Ostala je samo poezija ovog velikog pjesnika koju ponekad u trenutke osame poluglasno čitam. Napisao je mnogo za svojih 75 godina. Poezija, kolumne, romani, scenarija. I još uvijek piše…
Uživajte u ljepoti stihova Abdulaha Sidrana. Ugodan dan vam želim!
ABDULAH SIDRAN
BAŠESKIJA
Jutros je, usred ljeta, snijeg pao, težak i mokar.
Plaču zaprepaštene bašte.
Bilježim to i šutim, jer svikao sam na čuda.
Vidim, kroz okna dućanska, zabrinuta prolaze lica, i nijema.
Kamo će stići, Bože, koji sve znaš?
Ne hulim, samoću sam ovu primio ko dar, ne kaznu,
ko premoć, nipošto užas.
Stići će, znam, odjutra, ljudi neki.
Morao je i noćas neko umrijeti.
Duša je moja spremna, ko kalem i papir predamnom.
Šutnja i čama. Koga Si, noćas, otrgnuo gradu?
Čije ćemo ime pominjati jutrom,
uz duhan i kahvu, narednih dana?
Treba biti mudar, neka se strava čekanja na licu ne očituje.
Jer dugo je trebalo dok shvatih:
ovo je grad u kome sve bolesti zarazne su.
Širi se ljubav ko žutica i kuga. I mržnja se jednako koti.
Nisam li, možda, odviše sam?
Nije to dobro, toliko sam sviko na samoću.
Mislim li pravo, Bože?
Tako je nekoć (i to stoji zapisano), crvena kiša lila ponad grada,
pometnja i strah rasli ko korov.
A malo je zdravih u gradu duša.
I pravo je što je tako. Jer, bolest otkuda – jasno mi je,
al otkuda zdravlje?
Je li, Bože, zbilja, otkuda zdravlje?
Pitaju li to ovi ljudi oko mene
(što isto ih primam, znajući da ni dva nisu ista,
ni pred Tvojim, ni pred mojim licem), pitaju li?
I znaju li da ih motrim?
Kako bi im samo srca uzdrhtala ove redove da vide!
Griješim li prema sebi, tek tada sam drugima prav.
Prema njima griješim li, pravdu prema sebi ispunjam.
Šta je onda istina, reci mi, Bože moj?
Moli Te skromni Mula-Mustafa, što druge želje nema
već tiho da bude, i još tiše ode,
kada dodje čas.