Zlatni dječače,
ne sjećaš se ljeta kada sam te prvi put srela. Bio si tek mrvica mala. Uzalud sam pokušavala pomilovati tvoje obraščiće i pramičak kose. Plakao si, jer ja sam zagrlila tvoju mamu. Tko sam ja da grlim tvoju pozlaćenu kolijevku u kojoj si tonuo u san i u kojoj si dočekivao mala zrncad sunca da ti se spuste na tvoje snene poglede. Mama je samo tvoja.
Kada mi je tvoja mama rekla da se zoveš Gregor, pomislila sam, ovaj dječak bit će poseban. I bila sam u pravu. Sve tvoje korake meni vidljive sam pratila. Sve je u tebi odisalo istinskom svjetlošću, kao i putevi kojima si hodio smjelo i ozbiljno.
Mogao si biti virtuoz na gitari. Svirati koncerte po svjetskim metropolama. Znaš li da zvuci gitare bude ljubav? Pjesnicima se tad roje stihovi…
Mogao si biti glumac. Vrhunski glumac. Djevojčice bi tada lijepile tvoje fotografije na zidove. Sanjale bi da te upoznaju i dotaknu. Na pozorišnim daskama tvoj glas i tvoje lice izgledalo bi poput božanstva. Otac Karlo bi bio ponosan.
Mogao si biti pisac. Svaka tvoja objava na tvom profilu nije obična. To su poruke sa dubokim značenjem. Vrstan odabir riječi. Vješto pretočena misao. Ne čudi me, zlatni dječače. Tvoja mama Sašenjka bila je izvanredna spisateljica.
Mogao si biti slikar. I sve ljepote koje je Bog stvorio mogao si pretočiti u vječnost. Ljudi bi posjećivali galerije i svoje domove ukrašavali tvojim snovima.
Ali ti si odabrao drugi zemaljski put. On je svakako teži i zahtijeva određenu odgovornost. Koračao si hrabro i uporno svijetom ekonomskih nauka. Ničeg se ne plašiš, pa ni izazova da uočiš nepravilnosti i skreneš pažnju na njih. Znao si da je to zanimanje budućnost ove zemlje. Znao si da kroz ovo svoje zanimanje možeš oživjeti sve ove gore navedene profesije. I biti sretan što si svojim udjelom učinio da ova zemlja ugleda svjetlo dana.
Mnogi su mladalački trenuci nestajali u noćima kada si slagao mnoge jednačine opšte i privredne matematike, sve kvake knjigovodstva, i mnogih drugih meni nepoznatih predmeta. Upornost se isplatila. Visok prosjek ocjena i priznanja ponos dekana otvorili su ti mnoga vrata u svijetu svjetske ekonomije.
Gdje god da se zaustaviš, bit ćeš najbolji, jer ti drugačije i ne znaš.
Za ovo vrijeme u kojem živimo pomalo si i nestvaran. Ozbiljan. Otmjen. Zgodan. Pametan. Negdje u dubini duše još uvijek dječak. Odšutio si nepravde kojih je bilo, znam to, jer znam gdje živim.
Božanskom voljom prostrtim stazama koračaš gordo. I uvijek su tu uz tebe tvoji najdraži mama Sašenjka i tata Karlo. Njihova ljubav je beskrajna i jedina iskrena.
Sad te sa neba prati i jedna duša, anđeo među anđelima, tvoja baka Bosiljka. Iz njenog su te krila u svijet odvele tople priče o ljubavi i plemenitosti. Baš takav sad i jesi.
Zlatni dječače,
pusti neka se otvore vrata tvojih snova i neka njihova svjetla dočekaju svanuće. Jednom će biti bolje i ti ćeš biti zaslužan za taj boljitak. Ne osvrći se. Koračaj naprijed. Budi svjetlost kojom će Bosna osvanuti u boljem vremenu.
Hoću te vidjeti nasmijanog i sretnog zauvijek!
Sadžida Dedić