Još jedan dan je pred nama. Pijemo kafu zajedno sa najmilijima, kao što odavno nismo. Ne žurimo nigdje. I sad nam to pomalo smeta, a žalili smo se često kako nam nedostaje više vremena za porodična druženja.
Padaju lagano pahulje snijega, zima se otima proljeću. Proljeće se zumbulima i narcisima brani. Uskoro će sunce u naše živote unijeti veselost. Još jedan biser bosanskohercegovačke književnosti je pred vama.
Otvorili smo stranice pjesništva Mileta Stojića, pjesnika, rođenog u Dragičini kod Čitluka 1955.godine. Mnogo je pjesama, književnih kritika, antologijskih tekstova iznjedrila tišina Stojićeva. Živi i radi u Sarajevu. Često utonem u njegove stihove, osjećajući snažan dodir istine.
Uvijek je podržavao mlade pjesnike u njihovom stvaralaštvu. Jednom je i mene. Ne sjeća se on. Pamtim ja.
Poemom Hatidža zabilježio je vrijeme bola zauvijek. Hoćemo li se znati odužiti velikom pjesniku sjećanjem na vrijeme u kojem je heroina Hatidža živjela i preživjela tragediju i na djelo koje je učinilo vječnom.
Čekam trenutak kad ću ga vidjet nasmijanog…
Ugodan dan vam želim!
MILE STOJIĆ
Šerbo
Što državnici nisu mogli
dugim pregovorima
Ismet Alajbegović je
U trenu završavao
Harmonikom.
Ratnici bi odložili koplja
I začas se
Uhvatili u kolo.
Vitak, s tamnim naočalama
Tražio akorde u mahalama
Na zelenim obroncima
U oskudici raskoši
U raskoši bijede
Pa ih je njegova Dallape
Izručivala u tamne gostionice
Gdje točilo se vino, med i
Suze.
Il’ je vedro il’ oblačno
Pjevati se mora bez napora
Govorio je, kao kad voda
Iz zemlje navire
Kajda ima biti ljubavna
Balada ujedinjuje Bosnu.
Umro je četiri godine prije
Sarajevskog potopa.
Nove vlasti dale su mu ulicu
Na Stupu, u predgrađu
Jedan blatnjavi sokak
Gdje su živjeli Hrvati.
U hladnim zimskim večerima
Kažu ponekad se ukaže
Iza katoličke crkve
Sa bisernim akordeonom
Svjetlucajuć zlatnim zubom.
U siječnju, studenom i listopadu
Bruje njegovi molovi
Za nestalim susjedima
Kroz razbijena okna.