Sjedi pored mene. Mirisna, topla i draga, moja mama. Zadnji dan marta dočekali smo njeno osamdeset i deveto proljeće. Nije ostarila. Samo je pomalo iznemogla. Izdale su je noge. A prešle su one bezbroj kilometara. Dvanaest godina svaki dan vodila me je u školu. Po suncu i nevremenu. Uvijek s istom ljubavlju.
I pored tolikog napora, uspijevala je biti vrhunska domaćica i uzorna supruga svom mužu, a mom ocu Huseinu, najdivnijem čovjeku na svijetu, divna majka svojoj djeci. Zabrinuta je. Ne razumije ovo vrijeme. Vidim joj pogled tužan. Ne pitam je ništa. Jednom će mi reći. Ona uvijek tako…
Nižu se mubarek dani ko biseri i tihi koraci najdražeg gosta sve su nam bliži. Ramazan. Na svaki pomen grozdovi suza orose njeno još uvijek mladoliko lice.
Jer nekad je sve bilo drugačije.
Kuća je odisala svježinom. Otac je učio u Kur’anu. U sobi je vladala svečana tišina praćena tek pokojim šapatom ajeta. Svijala sam se oko njegovih nogu. Posmatrala me ljubomornim pogledom. Znala je koliko ga volim.
Lepršala je laganim korakom i bila neobično lijepa. Kako se približavalo vrijeme akšama, kuhinjom se širio miris prženog brašna, a onda se začuo onaj cvrk, kad je agdom zalijevala hamur. Halva…
Mirisala je neodoljivo. Posuta šećerom hladila se na stolu. I obavezno je nekoliko zdjelica bilo odvojeno kao hedija za starije komšinice. Uvijek je govorila kako je veliki sevap podijeliti halvu u mubarek-noći.
Zamirisala je mahalom. Ima starih i iznemoglih. Naučila je to od svoje majke Hasija-hanume, rahmet joj duši. Darivati.
I svaki put se sjećanjima vraćala u djetinjstvo. Sve njene su priče bile zanimljive…
Mati i babo odoše na sijelo. Ostaviše nam suhih šljiva i oraha da se zabavimo. Tek što je prošlo malo vremena, najmlađi brat Rašid uzviknu:
“Hajde nam, Habiba, napravi halvu. Evo ja i Sejmen ćemo natući i nasjeckati oraha.”
Te ja na brzinu ispržim brašno, zalijem agdom i kašikom je oblikujem. Niko sretniji od nas. Rastvorili smo prozore da se sve prozrači.
Osjetilo se ono, al’ mati je to prešućivala.
E jednom samo što su sišli niz sokačić, moj Sulejmen, koji ih je pratio, uleti u kuću i odmah počesmo sa pripremanjem halve. Taman kad sam je zalijevala, kad je soba bila puna dima, pomoliše se na vratima mati i babo. Vratili se.
Ružila nas je. Imali smo svega. Pite, sutlije, oraha i kocke šećera, ali…
Koliko god su oni voljeli jesti halvu, toliko meni bilo drago da je spremam. A babo moj dragi sjede na sećiju, zapali cigaru i gleda kroz prozor, a onda se okrene prema materi:
“Hajde, Hasija, ne ruži ih, Allaha ti, vidi halve i ljepote. Nikad nam čeljad neće ogladnit’. Snalažljiva su.”
“Ama, bolan, ne bio, nije mi žao ni šećera ni brašna, al mogu se spržit’. Eto nam belaja… Hajde sad pojedite pitu i sutliju, pa onda halvu i na spavanje.”
Rahmet im duši. Neka ih Allah dragi dženetom nagradi.
Za koju godinu se udadoh. Često sam pravila halvu zaovama i djeverovima kada su iznenada dolazili na konak. Nije bilo mubarek-noći a da halva nije zamirisala. I svaki put bih podijelila po mahali.
I svaki put bi kone hvalile moju halvu. “Bereket je u dijeljenju, dijete moje. Allah svako dobro djelo nagrađuje trostruko.” – Pričala je hitro miješajući halvu. Bezbroj puta sam čula tu priču, ali uvijek je postojao detalj koji ranije nije spomenula.
I nikad nijedno spravljanje halve nije prošlo a da nije ispričala anegdotu o mladoj nevjesti koja je trebala napraviti halvu. Tako ona upita svekrvu:
“Hala, hala, soli li se halva?”
Svekrva odgovara:
“Da se soli, ne bi slatko bila.”
Ona nije razumjela odgovor.
I stavi šaku soli…
Meni nekako u toj anegdoti, koja je možda i istina, bilo uvijek žao te mlade nevjeste.
Teče neko drugo vrijeme. Prave se halve i slikaju i postavljaju na internet. Pokažem joj. Odmahne rukom.
Znam. Ne miriše joj.
Naučila me mnogo toga moja draga mama. Pravila sam i halvu par puta. Bila je ukusna, ali nikad kao njena.
Njene ruke nisu samo tople, one su zlatne. Ljubim ih.
Odnjihale. Grlile. Čuvale. Dočekivale.
Posmatram je. I nikad mi dosta njene ljepote.