Prije stotinjak dana napisah članak „Kockanje nafakom“, ali mi nekako ostade prazan i nedorečen. Možda je tada imao svoj temelj i krov, ali danas sumnjam i u članak i u sebe. Kraća ili duža vremenska epoha zvizne pečat na krajolik, a tinta ili se briše ili postane trajna prenoseći se s koljena na koljeno.
Prilično unikatan primjer kako Visočani svojim naseljenim mjestima daju imena, „linija manjeg otpora“, a rezultat funkcionalan na koji ni poštar nema primjedbu. Ovako nekako: Donje Moštre/Gornje Moštre, Donje Rosulje/Gornje Rosulje, Gornja Smršnica/Donja Smršnica, Donja Vratnica/Gornja Vratnica, Gornja Seoča/Donja Seoča, Gornji Bogošići/Donji Bogošići … Nekima se svidjela ideja i malo je prisvojili pa nastadoše Gornji i Donji Vakuf. To je bilo davno, a svježa i nikad odgonetnuta zagonetka muči historičare – da li je prvo bilo gornje pa nastalo donje, ili obrnuto. Historičarima njihova zadaća, a ostalima još nekoliko visočkih bisera: Veliko Čajno/Malo Čajno, Veliki Trnovci/Mali Trnovci … i daleko na sjeverozapadu BiH su Velika i Mala Kladuša. Ima još bosanskohercegovačkih bisera u kojima i Visoko ima upletene svoje prste: Han-Pijesak, Han-Derventa, Han-Pogled, Han-Stjenice, Han-Bila, Han-Žljebovi i, samo da nije kao kod drugih, naši – Šareni Hanovi. Kakva li će imena neki „providur“ analizirati kroz nekoliko decenija, možda 5C ili 5G …?
Seid Zimić