KRIVO REBRO NA PRAVOM MJESTU

– Bome srcu ne mereš naredit, ono nako na svoju ruku, kad koga zabegeniše i zaćori nejma se više kud.

Veli mi Fata sabahile u nas na čardačiću uz kahvu, a kad ona ovako krene okolo kole znam da će unić na mala vrata i pokrenut ono krivo rebro što miruje taj vakat sve dok ne počne iz čista mira podbadat, žuljat i ne dat dihat kako treba. Što’ no reče jedna učevna hanuma: “Kad uzimaš ženu računaj sa tim da si uzo nešto krivo što se nikad ne može ispravit, pa ti deveraj sa tim.”

Ne dade mi Fata da se pozabavim drugim mislima i krivim rebrima neg se nastavi:
– Ona Ifetina šćer, plaho lijepa bijaše i pozadugo hodala sa finim momkom, inžinjer, sav na mašnu što no kažu, a duševna bila, obilazila i pomagala jednom čovjeku iz mahale što je obje noge izgubio u ratu. I dok joj se mati svuda falila budućim zetom, dođe joj jednom šćer i reče:
” Mati, ja ne mogu više snjim, ostaviću ga.”

Mati joj ruke lomi, zapomaže, samo što zemlju ne počne grist od muke, ali džaba. Obilazila hodže, tražila zapise samo da odvrati šćer od nakane, ali zalud. Kad mahnito žensko srce zaćori to više nikad ne progleda i niko ga ne odvrati.

“Budeš li mi branila, ja ću otići za njega, nećeš ni znati gdje sam.” Veli joj šćer.
“Ostavila inžinjera radi invalida u kolicima. Šta sam ja Bogu zgriješila!?”

Pozadugo je mati ponavljala i sebi i drugima, sve dok se jednom ne spotaknu i skurlata niz basamake i prebije obadvije noge. Dugo je bila muftać, u gipsu, nije mogla ni do hale sama, šćer joj hizmetila i nije se odvajala od nje, sve dok materi ne dojde iz guice u glavu, stavi šćer prida se i veli joj:
“Haj se ti, živa bila udaj za onog kojeg ti je srce odabralo, pusti svoju blentavu mater, dobila sam na vakat opomenu šta sve može bit insanu i sčime sve mora deverat.”

Otišla šćer, udala se i zove mater: ” Majko moja ne brini za me, tvoja šćer nikad nije bila sretnija u životu.

– Belćim da je tako i da je bolje sa nekim ko ti dušu razgali bit i heftu nego sa nekim tuhinjat na silu taman da je sav dunjaluk tvoj. Rekoh i nastavih dumat taj vakat o onom krivom rebru i kome koje paše, a koga čitav život žulja i podbada.

Uzeir Hadžibeg