Pred nama i iza nas su mubarek dani. Tišinom zavijeni. Sami smo sa sobom. Često otvorim vrata uspomena sa pozlatom. I uvijek osjetim isti miris i vidim istu svijetlost koja se razlikovala od drugih dana u godini. Vidim draga lica kojih više nema…
Preko puta naše kuće stanovali su Sinanagići, Bahrija i Mustafa. Imali su dvije kćerke Hajriju i Amelu. Više smo ličili na familiju nego na komšije. Mustafa je bio “mađar”, tako su zvali ljude sa Perca, Bahrija je bila Sarajka. Divni ljudi.
Drugovalo se godinama. Moj otac je bio tih, Mustafa malo rastresitiji. Obojica su imali dobru dušu. Bahrija i moja mama su imale svoje priče. Bile su izvrsne domaćice, darežljive i ponekad previše osjetljive.
Druženja u mubarek-ramazanu su bila intenzivnija.
Ramazani koji su dočekivani u ljetnom periodu su posebna kušnja za svakog postača. Dani dugi i vreli. Posljednje kafe i čestitanje pred dane posta odvijali su se u mirisnim avlijama. Rastajali su se babo i Mustafa rukujući se, dok su se majka i Bahra grlile kao da idu na daleki put i ko zna kad će opet imati priliku da se izgrle i ispričaju. Meni su u isto vrijeme bile i drage i smiješne. Ništa neobično, bila sam dijete. Moja Amela i ja ćemo opet biti na zadatku…
U dane posta u kući je vladala posebna harmonija. Osjetilo se strujanje zraka kao paperje.
Mirisi, mirisi su nešto što posebno pamtim. Opojni, primamljivi, posebni.
Bosanski lonac, bamnja, burek, kadaif, sutlija, sve su to jela koja je majka spremala i običnim danima, ali nikada nisu imali taj mubarek-miris. Miris ramazana.
Pred iftar su moj babo Husein i Mustafa na česmi Mujage Brkića točili vodu, hladnu, koja je služila da se omrsimo. Mustafa bi uvijek reci:
“Huseinaga, kad se napiješ ove vode, k’o da si se limunate napio. Ja se često omrsim i čajem. I čaj zaparen ovom vodom je drugačiji. Ona voda iz česme ponekad tukne…”
I tu su se dogovarali u kojoj će džamiji klanjati teravih-namaz. Prvu noć su svakako klanjali u Tabhani, gdje je imamio Asim Muslija. Poslije su mijenjali džamije. Ponekad su ih pratile i hanume, moja majka Habiba i Bahrija. Amela i ja smo bile zadužene da pratimo kad će se upaliti kandilji. To mi je bio najdraži dio dana. Razgovarale smo. Par puta nismo čule ezan koliko smo se zanijele pričom. Hajra bi nas tiho upozorila da se već negdje čuje ezan. Samo je jednom izašao Mustafa i kategorično rekao:
“Kada se čeka ezan, šuti se i osluškuje, a ne bla bla bla, k’o vas dvije.”
Odmahnule smo jedna drugoj i ušle u kuću. Za sofrom je sjedio babo. Bio je miran. Majka je bila ljuta. Nešto je mrmljala u sebi. Ništa neobično. Navikla sam na ta njena stanja. Iftarili smo se. Mirnim tonom mi se obratio:
“Od sutra kandilje gledaj kroz prozor kad ne znaš da se ponašaš kako treba. Ljudi su postili. Tvoje je da to poštuješ.”
Kako je to meni teško palo na dušu. Ma bolje da mi je opalio šamar. Znam, nije on to mogao. Sigurna sam da bi završio na hitnoj. Toliko je on mene volio. Duša moja.
Tako smo Amela i ja pendžerale četiri dana, sve dok na Mujaginoj česmi nije pao dogovor naših očeva da opet možemo izaći pred vrata i čekati ezan. Vidjela sam kako se smiju. Grila sam i ljubila Medenka svog. Tako sam od milja zvala babu.
Nestrpljivo sam čekala kad će se vratiti sa teravije. Uvijek su donosili u hediju neku lijepu priču.
Dočekivale su se i ispraćale noći mubarek-ramazana. Dočekivala se, ispraćala i posjećivala rodbina i prijatelji na iftare.
Bahrija je imala djeverove i jetrve i jednu zaovu. Cijeli dan bi spremala jela, obavezna je bila pita. Na upit moje majke: “Bahriću, jesil’ u red”, ona bi mahni rukom i brzo odgovori:
“Još pita i elhamdulilah.”
“Na hair, ako Bog da. Allah ti u sevap upisao. Onda ćeš ti njima na iftare…”
“Hoću, amin, da si živa i zdrava.”
Mi smo išli tetki Feridi na iftar.
Ja bih otišla ranije, dok bi ostatak porodice došao pred akšam.
Sjedila bih kod tetke na sećiji i gledala je kako kuha. Često sam znala bit bezobrazna sa pitanjima.
“A što ti, tetka, ovo nije k’o kod moje mame, moja mama kuha drugačije.”
Smiješila se. Imala je najljepši osmijeh na svijetu i oči boje neba. Sva njena jela bila su ukusna. Ugađala je nama gostima. Posebnu pažnju posvećivala je mom dragom babi.
Po povratku sa teravije pila se kafa i jeo kadaif. Tetka se opravdavala kako se i ona odlučila da napravi kadaif, iako ga je i mama pravila kad su oni dolazili nama na iftar.
“Pa što, bona ne bila, tetka, nisi napravila džulijare. Da vidiš kako naša kona Bahra pravi džulijare dobre, slatke k'o med…”
Svi se grohotom nasmijaše.
Mom jeziku lijeka nije bilo.
Prođoše od tad godine i godine. Ugasiše se svjetla jednog vremena. Put vječnosti odoše mnogi. Iftare na otvorenom i u restoranima ne dočekaše ni Mustafa ni moj babo Husein. Možda je tako i bolje. Teško se ljudima koji su živjeli po tradiciji mijenjati.
Možda je ova tišina ramazana upravo to, povratak tradiciji. Kad je za sofrom cjelokupna porodica, kad se iftari polahko. Kad šapatom prinosimo dovu.
Kad se gledamo u oči. Kad nam se mirisi duše sjedine sa mirisima Vječnog Stvoritelja. Sad odajama kojim su hodili naši dragi dišu neke druge duše.
Ovo je vrijeme kada sjećanjima oživljavamo uspomenu na njih. Rahmet njihovim plemenitim dušama. Nama sabur i selamet.
Sadžida Dedić – 22. apr. 2020.