Čudna sudbina svojim biljegom obilježi insana onako stihijski i usput, ne birajući ni mjesto ni vrijeme, zvekne suhi pečat ispod kojeg piše – ne oklijevaj, to si ti.
Sudbinske igrarije ne zaobiđoše ni Admira u Vratnici, nanjušile preciznu ruku, oštro oko, nešto estetskog dara i sve to vješto upakovano u etiketu: majstor svoga zanata i zlatna ribica za čudne ukuse sugrađana, a posebno sugrađanki.
Obućar. Od pete do pertle. Lepeza boja preširoka, a na preciznost dimenzija ni „Pepeljuga“ ne bi zamjerku našla. Dio duše i preskupog vremena nataloženo u svakom paru, u svakom remek-djelu. Priznaje da ga fasciniraju stare forme, jesu zakučite, ali rezultat vrijedi dobre ljetne kiše. Nadahnuto pripovijeda da već dugo vremena ima nekoliko stalnih narudžbi od omladine iz Kaknja kojima su „zakletva“ čizme kaubojke. To su one sa kosom petom koje bijahu hit osamdesetih godina prošloga vijeka u cijeloj Jugoslaviji, pa i šire. Eto, to je život u zanatu ili zanat u životu.
Sudbina je natjerala Admira da i nešto nauke uknjiži na svoj konto, zlu ne trebalo. Nemirni duh i mladalačka radoznalost krstarila je po krajoliku visočkih piramida nekoliko godina i tražila odgovore na teška, preteška pitanja. I to je nekakav vid zanata, isto kao i politika kojoj nastoji dati formu i svrsishodnost.
Sudbina, očigledno, nije pogriješila, samo me golica nepoznanica koliko li će Admirova dječurlija naučiti od babe, a imaju šta.
Seid Zimić