Ne čuju se koraci. Tišina sablasno odjekuje u praznoj sobi. Tek poneki zalutali otkucaji sata i upaljeno svjetlo ožive sjećanja na život koji se ugasio jedanaestog dana februara ove godine. Sklopile su se oči blage i napaćene Bahrije Bahe Salman, rođene Ferzan.
Još jedan biser iz mog djetinjstva se otrgnuo. Oživjela su sva ona predvečerja kada sam sa babom Huseinom šetala. Obavezno smo svraćali u radnju preko puta Tabhanske džamije. Dočekivao me blagi osmijeh moje drage tete Bahe. Zvala sam je Avdagina Baha. Avdaga je bio šef, a ja sam mislila da mu je Baha kćerka. Nije se nikad ljutila niti me je ispravljala. Ispravilo me vrijeme, kao i za mnoge druge stvari. Kupovala sam žvake i kokos-čokoladice. Vadila bih novac iz svoje zelene tašnice uvijek strahujući da ne ostane prazna, a Baha je pričala kako su mi lijepe cipelice i haljinica i da sam najljepša djevojčica. Kad sam se upisala u prvi razred osnovne škole, plakala je.
Cijeli svoj radni vijek provela je u trgovini. Odgovorna, poštena, uvijek na usluzi mušterijama. Krasila je smirenost. Nikad se mušterijama nije žalila na umor. Nikada mušterije nisu mogle osjetiti da joj je baš tog trenutka loše. Penziju je dočekala u Robnoj kući “Vema”.
Sjećam se, svaki dan smo idući u školu prolazili Oručevim sokakom. Sa prozora nas je posmatrala njena majka Almasa, čiji ću osmijeh pamtiti do kraja života. Bio je poput sunca. Iskren i topao. Sva satkana od dobrote nizala je riječi upućene mojoj majci Habibi. Svu blagost i dobrotu Baha je naslijedila upravo od nje, svoje majke. Zajedno sa sestrom Senkom, čiji se zvonak glas i osmijeh čuo do na vrh sokaka, dolazila je majci na kafu. Prozor je bio otvoren i njeno drago lice pratilo ih je poput meleka.
Posjećivali smo se par puta. Uživala sam u njihovom društvu.
Ne dam tim slikama da mi iščeznu iz sjećanja. Čuvam ih u posrebrenim ćelijama memorije. Kako vrijeme prolazi i ja starim, odlučila sam pretočiti ih u priče.
Baha je svoj život nosila časno i ponosno. Stazama istine što trnjem su bile posute koračala je kao alejom ruža. U njenom glasu niste mogli osjetiti tugu, a bilo je za dva života.
Nije dao Bog da joj čedo što je nosila pod srcem devet mjeseci zaživi u naručju. Svu svoju ljubav poklonila je sestriću Faruku.
Suprug Hamza nije zaslužio ni zrno njene ljubavi i dobrote, ali ona mu je uprkos svemu do kraja njegovog života poklanjala pažnju i poštovanje.
Ona je bila primjer one žene Bošnjakinje spremne da trpi sve radi svoje časti. Njegove običaje, tersuzluke…
Posljednji put sam je vidjela pred agresiju, na vašeru. Zagrlile smo se. Mirisala je čistotom duše. Kratko smo popričale. Nije mogla stajati dugo. Hamzi će sunce u glavu.
Tad zauvijek prešutih jednu rečenicu.
U svojim je tišinama bila vjerna uzvišenom Gospodaru. U noćima dugim nizale su se dove i vatreni salavati. Posljednje godine provela je sa svojom sestrom Senkom i njegovateljicom.
Preseljenje sestre Senke na bolji svijet pogoršalo je njeno ionako slabo zdravlje. Otišla je tiho. Tako je i živjela.
U ove mubarek dane ramazana molim uzvišenog Gospodara svih svjetova da je nagradi najljepšim mjestom u dženetu.
Draga moja teta Baha. Gradom su oduvijek šetale između ostalih i plemenite duše, meleci ovozemaljski. Njena je bila posebna.
Sadžida Dedić