Kad neće san na oči, hoće koraci gradom kakvog više nema. I srećem ljude. Ne mogu ih dodirnuti. Ne govore. Samo me gledaju.
Na trenutak zastajem pred Delikatesom. Kada bih ulazila, uvijek mi se činilo kao da sam u carstvu čarolije od slatkiša satkanom. Zastajao bi mi dah pred onim što sam vidjela. Najradije bih zagrlila sve one slastice u policama. Zagrlila bih onaj široki osmijeh i oči kao dragulj tete Dije.
Hidajeta Dija Šahinović, rođena Mimić, kćerka Mušana i Razije, bila je živi ukras te radnje. Dotjerana, nasmijana, dočekivala nas je uvijek. Grlila je moju majku i mene. Svakako i prema drugim mušterijama bila je susretljiva. Dija je bila udata za Redžepa Šahinovića, brata mog tetka Muharema, poznatijeg kao Edo. Tako smo bile i posebno vezane.
Delikates je blistao od čistoće i ljepote. Znala je to teta Dija, zajedno sa svojim radnim kolegama, sve lijepo sortirati. Znala je šta treba ponuditi mušteriji i za koju priliku.
Bila je vrsna domaćica i kućanica. O njenoj pedanteriji se pripovijedalo. I pored napornog posla, uspijevala je kuću održavati do savršenstva. U trenucima odmora bavila se ručnim radom. Heklala je i plela.
Živjela je za svoja dva sina: Amira, kojeg su zvali Ene, i Samira. Obojica su od nje naslijedili prelijepe oči, osmijeh i dobru dušu. Kad bi o njima pričala, u glasu se osjećala ogromna ljubav. Ona majčinska. Nastojala je na svaki mogući način da im ugodi. Svu pažnju posvećivala je i muževljevoj familiji, djeverovima i zaovi koji su bili pomalo zahtjevni i na svoju ruku. Uspijevala je sve to izbalansirati.
Ramazanom je sazivala iftare, na Bajram sijela. Ni jedan mubarek-trenutak nije prošao a da ga nije obilježila, kako svojoj, tako i muževljevoj braći i sestri. Obilazila je čak i nas, familiju tetke Feride koju je voljela ma poseban način. To govori samo jedno – da je imala široku dušu u kojoj je bilo mjesta za svakog čovjeka dobrih namjera.
Svi drugi nisu joj mogli ni prići. Kroz posao trgovca kojim se bavila znala je prepoznati namjere ljudi. A one nisu baš uvijek bile dobre. Tad bi iz nje izvirao gospodski nam. Odgovarala bi žustro na svaku provokaciju. Na lijepe riječi odgovarala je još ljepšim.
To sam donekle prisvojila…
Voljela je putovanja. S velikim oduševljenjem je pričala o putovanju u Australiju svojim sinovima. O dočeku. O ljepotama viđenog. Pričala je kako je tamo zdravlje puno bolje služilo, nego ovdje. Mogla je tamo ostati da živi, ali je suprug Redžep osporavao takvu odluku.
Primijetila sam u dubini njenog pogleda, koliko god je bila dobra klima, još više joj je godila blizina njenih sinova i unuka. Teško je podnijela njihov odlazak…
Jednom, očiju punih suza, ispričala je svoju tugu:
“Moj Ene je uvijek bio odsutan, pa sam donekle i navikla, ali kad je otišao Samir, dio mene je otišao sa njim. Sve sam mogla očekivat’. Moraju otići. Moraju osnovat’ svoje porodice. Odoše mi brate predaleko.”
Posmatrala sam je. I u tim trenucima bila je lijepa. Majka je to, očevi sve drugačije doživljavaju. Oni su uvijek bitni sami sebi.
Imala je premalo godina za sve one bore na licu što ih je život iscrtao. Nestajala je polahko. Njeni su pogledi dopirali daleko. Srce je kucalo sve tiše. Osmijeh je već odavno iščezao.
Šesnaestog novembra 2002, na jedanaesti dan mubarek-ramazana, zauvijek su se sklopile oči, ta dva dragulja.
Nema više ni Delikatesa. Nema ni Hazeta, Himze, Nusrete ni Lile. Ni života nekadašnjeg, kad se na sve stizalo nekim čudom.
Priča o ljudima koje srećem po sjećanju je priča o vremenu koje je otišlo u nepovrat. I nikad više takvog.
Sadžida Dedić