Visoko je oduvijek bilo poznato po zanatima. Nedostaju sad te male radnje čija su vrata uvijek bila otvorena. Meni su one bile duša grada.
Vlasnici – zanatlije su nas prolaznike pratili i pozdravljali pogledom. Mogli ste slobodno ući u radnju, upitati se nakratko i nastaviti svojim putem. Mogli ste popiti kafu, a da ništa niti naručite niti pazarite. Uvijek ste bili dobro došli.
Sjećam se jednog takvog pogleda i osmijeha, punog poštovanja i ljubavi prema ljudima. Sjećam se Feridage Lime, kapara ili arakijadžije, kako su se još zvale zanatlije koji su se bavili izradom svih vrsta kapa i fesova.
Feridaga Limo, sin Zuhdije i Aiše, rođen je 1912. godine u Visokom. Završio je kaparski zanat i cijeli radni vijek bio je posvećen tom zanatu. Strpljivošću i predanim radom putovao je vremenom. Bilo je i teških trenutaka, ali on se nije predavao. Bio je i ostao jedini kapar u gradu.
Kaparsku radnju je otvorio 1946. godine. Nije bilo radnog vremena. Po potrebi radio je do kasno u noć kako bi mušterije bile zadovoljene, posebno za vrijeme blagdana.
Moja majka Habiba mi je pričala kako je njen otac, a moj dedo Huso na Bajram oblačio bosansko odijelo i na glavu stavljao fes sa kićankom. Obavezno je fes nosio Feridagi na kalup. Pričao je dedo svojim ukućanima kako su bile velike gužve, ali da je Feridaga sve to stizao i uvijek imao koju minutu da porazgovara sa mušterijom.
To je odlika dobrih ljudi i vještih zanatlija da kroz svoj posao bude što bliži sa svojom mušterijom. To je ključ otvorenih vrata svakog dućana. Znao je to Feridaga vrlo dobro. Svojom je ljubaznošću dokazao da se samo tako može dugo trajati.
Na moju veliku žalost, ne sjećam se dede, niti imam fotografiju u bosanskom odijelu sa fesom na glavi. Nije se dedo volio fotografisati. Nije čak niko ni fes ostavio kao uspomenu poslije dedinog preseljenja. Ostaje mi samo da ga zamišljam.
Ali mi je zato Feridaga ostao u najljepšem sjećanju. Kad god bih sa majkom prolazila pored njegove radnje, ustajao bi da nas poselami. Uvijek je bio nježan prema meni. Mislim da je takav bio prema svakome. Pitao me kako sam, kako učim, slušaju li me učitelji…
Govorio je kako bez učenja nema znanja, niti napretka u životu bez napornog rada. I bio je u pravu.
Znao je to Feridaga dobro. Prošao je kroz mnoga vremena, sisteme, prilagođavao im se u poslovnom smislu. Nije se pokolebao ni kada je industrijska proizvodnja uzela maha. Vjerovao je da svako na ovom svijetu ima svoju nafaku, ali da se isto tako mora potruditi da do nafake dođe, tako je ostao vjeran svom zanatu do posljednjeg trenutka. Vjerovao je da je u zanatu siguran hljeb. Krize dođu i prođu. Ljudima će uvijek trebati odijela, obuća i kape…
Nije bio oduševljen omladinom koja je htjela da ima sve, a da ne radi ništa. Bilo mu je to neprihvatljiv odnos prema društvu, poslu, pa i prema sebi.
Nije Feridagi bilo teško satima sjediti pred radnjom za vrijeme visočkog vašera, čak i kad je mladost prošla. Šeširići, kačketi za odrasle i djecu krasili su izlog njegovog dućana.
Nanizao je mnoge godine ljubavi sa svojom hanumom Nefisom, koju su svi zvali Fisa. Bila je to draga žena. On pomalo starinski imao je svoje adete koje je ona poštivala do posljednjeg trenutka svog života. Znalo se ko je glava kuće.
Izrodili su i na pravi put izveli četvoro djece: kćerke Sadu, Bahu, Hikmetu i sina Zuhdiju, doktora stomatologije na kog je Feridaga bio posebno ponosan. Učio ih je da budu pošteni i vrijedni ljudi.
Kćerke su mu često pomagale u radnji, na što je bio ponosan i zahvalan im.
Dugo je trajalo životno putovanje prvog i posljednjeg kapara u gradu Feridage Lime, devedeset i šest godina. I nikad nikom ružnu riječ uputio nije, niti je ikad iko o njemu imao bilo šta loše reći. Posljednje godine proveo je okružen ljubavlju svojih najmilijih. Okitio se unucima i praunucima. Na bolji svijet otišao je 2005. godine. Dobri dragi Feridaga Limo.
Sadžida Dedić