Za sve ove godine jedino bogatstvo koje sam stekla i uspjela zadržati su moje prijateljice.
Nekad davno sanjala sam čudan san. Sjedile smo u jednoj sobi za stolom. Ništa nismo govorile. Otvorila su se neka vrata i one su jedna po jedna odlazile. Pratila sam ih pogledom. Posljednja kad je otišla, vrata su se zatvorila. Ostala sam sama. Probudio me čudan osjećaj. Kroz čitavo tijelo osjetila sam jezu…
Vjerujem u snove. Jedino što sam tad mogla pomisliti je da će me polahko napuštati. Svaka će otići svojim putem. Na moju veliku sreću nisam bila u pravu. One su se tim redoslijedom udavale.
Prva se udala moja Esma.
U novembru je rodila kćerku Lejlu. Naš prvi dragulj, naše dijete. Naš prvi mirisni smotuljak. Bojala sam se uzeti je u naručje. Toliko je bila nježna.
Poslije ću u krilo spustiti djevojčicu plavih loknica i najljepšeg osmijeha. Već tad kao da je imala svoj stav. Djetinjim stazama je koračala samouvjereno.
“Ja vojim beju fafu“ – rekla mi je kroz osmijeh.
Znala je koji je suhi sir dobar, a koji nije. Na pijacu je tako mala išla sa nanom ili majkom, kako je zvala, Amirom. I tad već bila velika. Maštala je da sama ide kupiti kifle na pekari, jer ona to može.
Tako čvrstim koracima nastavila je hoditi kroz život. Odličnim uspjehom završila je osnovnu i srednju školu. Studirala je na Ekonomskom fakultetu i diplomirala čistom desetkom. Tu se ne zaustavlja. Upisuje master na istom fakultetu i uspješno ga privodi kraju.
Sama je tražila posao. Ni jedan pad je nije učinio slabom. Znala je da u doba surovog kapitalizma, koji vlada pod okriljem demokratije, ona mora ostati uspravna i istrajna. I ostala je…
Rođena da svijet čini ljepšim, pravila je nakit. Nizala je kreaciju za kreacijom. I svaki urađeni komad odisao je plemenitošću njene tople duše.
Svaki dan je osmišljavala nešto novo. Pravila je ukrase za dječije sobe. Bio je to uvod u novo razdoblje života.
Lejla i njen izabranik Ervin ljubav su krunisali brakom. Plod njihove neizmjerne ljubavi stigao je u maju, na svijet je došao dječak Emin prekrasnih plavih očiju. Emin je poseban. Njegova duša nudi samo taj spontani pogled i osmijeh. On živi na dlanu ljubavi. On svaki dan svom Downu pokaže koliko je jak i koliko može. Moj maleni divni, sunce moje, toliko te volim.
Nikad se Lejline oči tim povodom nisu orosile pod svjetlima dana. Na pragovima kušnje nizala je osmijehe. Veselim glasom gasila je tugu, normalnu za jednu mladu dušu. Naučila je to od svojih roditelja, mame Esme i oca Mirsada. Naučila je biti hrabra.
U svakom trenutku imala je bezgraničnu podršku brata Kenana, njegove supruge Nejre i sestre Azre.
Zajedno sa Ervinom, izuzetno nježnim i plemenitim čovjekom, uhvatila se u koštac sa nepoznatim.
Eminu je otvorila vrata i pustila ga u svijet, da živi i uživa.
To mogu samo veličanstveni majke i očevi.
Navikla na izazove u vrijeme kad sve je stalo. Kad su ljudi potonuli u sivilo pandemije korone. Kad svaki korak je bio odmjeren. Kad svaki dan je bio upitan, ona odlučuje zajedno s Ervinom otvoriti dućan. Koja simbolika hrabrosti. Kad sve se zatvara, ona se odlučuje pokrenuti posao, oslanjajući se na domaće proizvode netretirane pesticidima.
Tu ništa nije kao u ostalim dućanima. Sve je drugačije. Sve je osmišljeno s ljubavlju i ciljem da se uvijek vraćate u Šarenu čarapicu. Dućan su posvetili svom voljenom sinu Eminu.
Oni žive svoje vrijeme. Oni koračaju svojim stazama i vjeruju u svijetlu budućnost ove divne i drage Bosne i Hercegovine. Oni su svojim snovima pretočenim u stvarnost približili kraljevski grad Visoko evropskim standardima.
Moja malena djevojčica sad je žena velikog srca, moja Lejla…
Sadžida Dedić