Osjećam kako nemam snage otvarati vrata prošlosti i iznova gledati porušene tišine, snove kako poput izgubljenih ptica traže svoj let.
Dvadeset i osam godina je prošlo. Moja se duša na zaborav nije navikla.
Juni. Sunce je sišlo i slobodno šeta ulicom. Zamračili smo prozore. Noću ne palimo svjetla. Nismo više ljudi. Sad smo glineni golubovi osuđeni na smrt.
“Bojiš li se?” – pita me proljeće na zalasku.
“Ne!” – rekoh mu tiho.
“Što drhtiš?” – uporno je.
“Hladno mi je, neobjašnjivo i sablasno mi je hladno.”
Sanjam ulice grada i svoje korake kako ih mjeri. Odjednom, kuća se prodrmala. Detonacije su bile snažne i sve jače i sve češće. Agresor je odlučio uništiti grad. Nismo više sigurni. Spavat ćemo u podrumu komšije Zijada. Sigurnije je.
Tri su se porodice sjatile u jednu prostoriju. Pričamo. Ponekad se i nasmijemo. Sporo prolazi vrijeme. Gledam im lica. Promijenila su se. Ostarila za tren. Gledam očev pogled kako se gasi. Majka je zabrinuta za kuću, otac za nas.
Nije ovo njemu prvi rat. Mnogo više predosjeća, samo ne govori. Žao mi ga. Komšija Mustafa tješi ga da ovo neće dugo trajati. Neće dozvoliti velesile da se ruši jedna zemlja međunarodno priznata. Bosna i Hercegovina. Srce svijeta.
Bahra ga ušutkuje. Zajedno sa mojom majkom uče dove. Ponekad puhnu u zrak.
Kažem Ameli: “Sad ćeš vidjeti kad se granata vrati na neprijateljske položaje, koliko jako pušu.”
Mati me pogleda jačinom rasprskavajućeg metka.
Prestadoh se oglašavati.
Dan je postajao sve pakleniji. Nismo više sigurni ni u Zijadovoj kući. Moramo otići. Spakovali smo nužne stvari. Čekali predvečerje. Zabrinuta sam. Plačem. Moj dragi babo Husein me tješi.
“Kako god, sine moj, ti nećeš biti ostavljena.”
Mustafa, Bahra i Amela će otići u Polje kod Sinanagića, mi ćemo u Keriju kod daidže Rašida, a Zijo i Aida na Šadrvan.
Na obali se pozdravismo. Nikad to neću zaboraviti. Mustafa se vrati, da se još jednom halalimo. Na veliku žalost preselio je na ahiret u julu iste godine u kući svog brata.
Moj brat Ekrem nosio me na leđima. Znam, teška sam. On mi kaže da sam ko perce. Osjećam kako klizim, sestra Mirsada me podupire i vraća na bratova leđa. Nikada nije pričao tome kolika je žrtva bio za mene u datom trenutku i u mnogim drugim. Ja jesam i hoću.
U historiji smo učili kako su partizani nosili Vladimira Nazora. Ja nikada neću biti nešto veliko, ali sam u ovom ratu spašena zahvaljujući neizmjernoj ljubavi moje porodice prema meni.
Kad smo se popeli na cestu pitala sam ga:
“Koja je ovo zgrada ispred nas?”
“Pošta.” – reče on i nasmija se.
Nisam mogla vjerovati da mi je stao mozak.
Čekalo nas je auto. Svi se ukrcasmo. Senad je vozio ko lud. Čekali su nas daidža Rašid i daidžinica Begzada, Sijana, Nezir, Zubejda i Harun.
Čudan osjećaj. Na slobodi smo, a nismo slobodni.
Daidžinica nam je iznijela večeru. Sarma od japraka. Nikad ljepšu i ukusniju nisam jela. Imali smo udobnost kao kod svoje kuće. Došli smo na jednu sedmicu, a ostali tri mjeseca i petnaest dana. Zajedno smo dijelili i dobro i zlo.
28. augusta 1992. srušen je neprijateljski bunker na rezervoaru. Pomjerena je neprijateljska linija. Htjeli to priznati historičari ili ne, taj dan odbranjena je Bosna i Hercegovina.
Slijedilo je bombardovanje, bombama je pogođen Vitex.
Prošle su godine od tad. Većine više nema među nama. I to je najtužnije. Kuće su se opravile. Ostala je gorčina u duši na vrijeme stradanja nevinih ljudi. Nisam ni oprostila, ni zaboravila. Jednostavno sam sve zaključala u jedan dio sebe. Tri ispisane sveske stihova nestale su u plamenu vatre. Neko se ogrijao o moje snove.
Nisam imala snage pisati dnevnik. Još uvijek sve pamtim.
Sadžida Dedić