Biserna su se proljeća spuštala nad mahalom. Avlije mirisale na zambak. Kaldrmom su odjekivali koraci babe Junuzage, starog trgovca. U sobi je cvaktila toplina od sjećanja. Na zidovima još su drhturili šapati molitve majke Zilke, bule. Njeno lice, umiveno svjetlošću, odražavalo se na svakom pedlju postojanja. Šest pupoljaka, a krilo jedno. I nikom tijesno.
Đugumi. Ibrici. Bosanski sahani. Miris pržene kafe u šišu. Vezeni peškiri i jajgije… Neprolazna ljepota bogatstva duše.
Iza zatvorenih kanata kucala su otvorena srca. Ne vide se, ali ih čuješ i osjetiš koliko si dobro došao u njihov topli dom.
Vjetar je čaršijom nanosio miris štavljenih koža. Tupo udaranje stupa odmjeravalo je jedno vrijeme življenja. Ničeg previše. Svega taman.
Kožara je bila ljubav.
Sve su ovo sjećanja na umjetničke slike izložene u Galeriji Likum ‘76, pretočeno u vječnost, oslikane rukom Safeta Zerde zvanog Cajgo.
Safet Zerdo je rođen u Visokom 1. januara 1940. godine. Poslije završene srednje Kožarske škole usavršava se za laboratorijskog tehnologa kožarstva. I doista bio je vrhunski tehnolog, majstor za boje.
Svjetske modne metropole ostajale su bez daha pred kolekcijama koje su izlazile iz proizvodnih pogona Kombinata. Te nijanse boja bile su rapsodija osjećaja. Svoje oduševljenje svjetski stručnjaci su iskazivali nagrađivanjem modela najvećim priznanjima.
Pored modnih kreatora, modelara, neizostavan je doprinos tehnologa kakav je bio Safet Zerdo.
Od sirove kože do finalnog proizvoda dug je proces. Učiniti je tako finom da, oplemenjena istančanim nijansama boja, djeluje poput svile, odlika je velikih majstora. Za Safeta to nije bio tek običan posao, bila je to ljubav kojoj je ostao vjeran do kraja svog radnog vijeka.
Kada su se zatvarale kapije Kombinata, Safet je otvarao vrata svog ateljea. U ateljeu je provodio sate i sate. Slikao je neumorno, bio beskrajno sretan. Otimao je od zaborava jedno vrijeme, običaje, zanate, stil života. Onu čaršiju koja više ne postoji.
Sjećam se, stajao bi na Kožarskom mostu i gledao kako žubori Fojnice odlaze u nepovrat kao vrijeme. Prolaznost je očita…
U tim trenucima pozdravljali smo se pogledom i osmijehom. Postoje trenuci tišine, čiju ljepotu je suvišno prekidati riječima.
On je svakog trenutka djeliće djetinjstva, mladosti, života svojim slikanjem oteo od prolaznosti i zaborava.
Svake smo godine na Susretima likovnih umjetnika Visoko uživali u njegovim sjećanjima. Gledajući njegove umjetničke slike, osjećala sam miris vremena koje pamtim tek malo i vremena o kojem su mi pričali stariji.
Bio je član Udruženja Likum ‘76. Zajedno sa bratom Hamom imao je niz izložbi, kako u Visokom tako i van naše grada. Izlagao je u Njemačkoj…
Nizao je tišine i u trenucima najvećih radosti i najveće tuge koju je mogao doživjeti kao roditelj, izgubio je sina u agresiji na Bosnu i Hercegovinu.
Živio je svoj život tiho. Smatrao je da njegova djela govore daleko više i dugotrajnije o osjećanjima, sjećanjima i ljubavima od bilo kojih riječi. Znala sam to, jer sam svaku izložbu Udruženja posjetila po nekoliko puta i nikad ga nisam srela.
Znao je da će svi oni koji vole umjetnost prepoznati ljepotu jednog vremena kada se živjelo i radilo po mjerilima ljubavi.
Stvarao je do posljednjeg trenutka svog života. Safet Zerdo na ahiret je preselio 8. februara 2014. godine. Otišao je veliki umjetnik i čovjek.
Svojim najdražim je ostavio svoja djela i nauk kako da ostanu ljudi i kad su za to teška vremena.
Sadžida Dedić