Po ko zna koji put šetam alejama prošlosti. Biseri mjesečine osvjetljavaju neprocjenjiva blaga ove čaršije i draga lica koja danas imam čast sresti i poznavati. Žao mi je vremena koje živjeh, a ne dotakoše me njegove srebrene sjenke mladosti koja je svoje snove pretvarala u stvarnost.
Jedan od tih snova osvitao je na Dan žena te 1978. godine kada je Amira Muzaferija pripremila i režirala recital i izvela ga sa amaterima recitatorske sekcije na svečanoj akademiji u prostorijama Hotela Visoko.
Ovakav recital prvi put je pripremljen sa potpunom kostimografijom, mizanscenski režiran sa posebno odabranom muzikom. Mnogobrojna publika mogla je uživati u skladu ljepote riječi, muzike i scenskih efekata.
Polovinom marta Amira je izvela monodramu Dragana Jerkovića Eutanazija. Publika je bila oduševljena. S ovom monodramom učestvovala je 22. marta na beogradskoj Smotri amaterskih pozorišta Jugoslavije „TOKOVI 1978“.
Glumom se bavila od 1970. godine, ostvarivši niz uloga u predstavama Gradonačelnik, Kir Janja, Omer i Merima, Poplava, Nesporazum, Naručena komedija, Tabhana, gdje je u prvoj verziji igrala djevojčicu iz mahale, u drugoj djevojku iz mahale.
Kažu da je bila vrhunska glumica. Ne sumnjam. Odrasti u ružičnjaku umjetnosti, a ne izrasti u prekrasan cvijet, jednostavno je nemoguće.
Uz sve to bila odličan učenik, poslije student na Pedagoškoj akademiji, stekavši zvanje nastavnika razredne nastave.
A onda je svojom rukom spustila pozorišnu zavjesu. Posvetila se svojoj najvećoj ljubavi Mustafi Buzi, koja i danas traje baš kao prvog dana. Njihovu ljubav obogatila su dva predivna dječaka Muhamed i Mersad, sada već odrasli porodični ljudi.
Većinu svog radnog vijeka provela je u Gradskoj biblioteci Visoko na dječijem odjelu, gdje sam je i upoznala. Učinilo mi se da nosi zrno sunca, jer svaki put sam osjetila neobičnu toplinu u duši koja me vodila novim svitanjima.
Živjela je običan život žene protkan poput ćilima vedrinom i gusto tkanim emocijama Od majke Danice i nane naslijedila je ljubav prema kuhanju i očuvanju tradicionalnih recepata bosanske kuhinje i prema ručnim radovima šivanju, pletenju, heklanju.
U sve pore življenja utkala je tanahnu nit umjetnosti koju je naslijedila od oca Zaima, velikog glumca i čovjeka.
Od sna je krala trenutke i oslikavala predivne zdjele od stakla, njene slike su odisale radošću proljeća, potrebom za vječitom djetinjom igrom. Sjećam se izložbe u Zavičajnom muzeju. Te levhe, to više nisu slike. To su šapati molitve koji se istovremeno vide i čuju, pretočeni u vječnost.
Ponekad mi liči na djevojčicu koja želi oslikati vjetar. Vješto mahne kistom i na papiru vidiš trag, osjetiš lahor…
Toliko je snažna njena potreba i želja da svijet oko sebe učini ljepšim. Da svaki dan ima svoje ime i boju. To je poruka iz koje treba crpiti snagu za sve što nam dolazi.
Trenuci kada u seharu sjećanja od paučine satkanu sjedini sve svoje tuge za majkom Danicom, ocem Zaimom, sestrom Gordanom, snahom Verom samo su njeni. Po ljubavi ih spomene…
Grli Amira vrijeme i svoje najmilije i svoja dva života, unuke Tarika i Selmu…
Grli Amira vrijeme i sve drage ljude oko sebe. Uči nas nesvjesno ljepoti života i kako da svaki trenutak učinimo posebnim. Uči nas da je sreća obradovati druge.
Njene su riječi poput latica ruža. Pamtim ih po ljepoti. Probude me svojim opojnim mirisom vječnog i svi oblaci tmurni se raziđu. I vidim njeno lice sunca kako se smiješi.
Neizmjerno bogatstvo plemenite duše, naše drage Amire Muzaferija Buza.
Sadžida Dedić