Odabran, živio je u svoje vrijeme običan čovjek jednostavan život. Njegove poruke su značajne. Samo ih je potrebno znati prepoznati i protumačiti.
Možda je bio juli, ne sjećam se kada je moj rahmetli otac Husein bio bolestan i kada ga je došao posjetiti njegov radni kolega Mustafa Čabaravdić. U sobu je ušao sa bismillom, sjeo preko puta oca. Bio je poput tišine. Ni jedna riječ viška, ni povišenog tona. Pričali su o ruži đulbešećerki kao lijeku. Zanimljivo. Nisu pričali o bolesti. To je ta doza ljudskosti koja je rijetka, a očitovala se upravo na njegovom licu. Poslije njegove posjete otac je bio ozaren.
Godinama poslije shvatila sam da je to moć kojom su nadareni odabrani. Oraspoložiti bolesnog. Ohrabriti nemoćnog. Otac je o njemu pričao uvijek sa dužnim poštovanjem. Cijenio je njegovu plemenitost, odanost, savjest pri obavljanju poslova…
Isto tako cijenio je njegov pristup vjeri. Nizali su se šapati molitve i kad za to kao nije bilo vrijeme. Sve u ime Uzvišenog Gospodara.
Nizali su se šapati molitve i devedesetih godina prošlog stoljeća kad su pojedinci počeli učiti na megafon i klanjati na livadi. Sve u ime nečeg drugog. Mustafa je kao i moj otac ostao u svom safu.
Prepliću mi se sjećanja. Svaki njegov korak imao je cilj.
Mustafa Čabaravdić, sin Mehage, opančara, i majke Halima-hanume, djevojački Kadić, rođen je 15. januara 1940. godine. Pored Ekonomske škole, smjer daktilografija, završio je i limarski zanat. Svoje prve radne dane proveo je u javnom tužilaštvu kao daktilograf, potom je radio u Zavodu za zapošljavanje, da bi posljednje godine svoga života proveo kao službenik u Elektro-Visokom.
Bio je iznimno posvećen porodici. Majka Halima-hanuma mu je bila naručje iz kog je crpio toplinu ljubavi i onda kad je svio svoje porodično gnijezdo s Amirom Ihtijarević, sa kojom je iznjedrio dvoje drage djece, kćerku Lejlu i sina Mehmeda.
Nije volio provesti dan a da ga ne ispuni korisnim. Pola sata odmora poslije posla bilo je dovoljno. Poslijepodnevne sate provodio je baveći se opančarskim zanatom. Izrađivao je kaiševe, ruksake, školske torbe i opremu za konje. Ljudi u esnafu su ga cijenili. Mušterije su bile zadovoljne, a Mustafa je bio sretan jer je jedan zanat otimao od zaborava, jer je još jedan dan proveo u hajru.
Noću je iščitavao knjige. Djecu svoju sjetovao je da moraju učiti za svoje dobro. Proučavao je sevdalinke. Ponosan što nosi ime očevog amidže, koji je bio na školama za hafiza u Stambolu i tamo preselio na ahiret od posljedica kuge, Mustafa je sačinio porodično stablo Čabaravdića. Utkao je sate i sate sabura pod svijećom za jedan trag vrijedan vječnosti.
Tragediju bošnjačkog naroda koja se desila od 1992. do 1995. godine, kada je agresor rušio sve pred sobom i ubijao nevine ljude, objašnjavao je kušnjom, jednom od mnogih koje su se kroz historiju događale i koje će se ponavljati sve dok se ne osvijestimo i okrenemo sebi i svojim korijenima, svojoj kulturi, tradiciji i poštovanju drugih.
Nije volio puno pričati o politici. Posvećivao se uzgoju biljki. Limunovi, mandarine, ruže krasile su njegovu baštu. Njegujući ih osjećao je neophodni duševni mir, poslije svih strahota koje su proživljavali. Bojao se za svoje najmilije, za sebe nije. U teškim vremenima agresije bio je u radnoj obavezi.
Tog 2. jula 1995. godine krenuo je na posao kao i svaki drugi dan. Smatrao je to obavezom. Noć prije grad je žestoko granatiran. Savjestan kakav je bio, brinuo se o materijalu koji je izdavao iz magacina za potrebe opravke kvarova na dalekovodima.
Nije stigao. Jedna ispaljena granata i geler u samoj blizini poslovnice prekinuli su njegov život. Teško sam doživjela tu vijest.
Majka Halima ostala je bez svog sina, brat Salko i sestre Kira, Nusreta i Mubera bez brata, Amira, Lejla i Mehmed bez muža i oca. Bez stuba kuće, bez najčvršćeg oslonca. Ta bol mi je bila najbliža, jer je dvije godine ranije moj otac rahmetli Husein preselio na ahiret. Znala sam s kakvom se prazninom i bolom bude i žive.
Mustafa Čabaravdić je civilna žrtva rata. Šehid. Poginuo je na radnom zadatku. Da je sve kako nije, njegovi bi potomci, kćerka i sin imali beneficija pri zapošljavanju, liječenju. Prepušteni sami sebi, uz svesrdnu pomoć mame Amire, izrasli su u časne porodične ljude, baš onakve kako ih je babo učio.
Sad negdje gore u svjetlu dženetskih bašti ponosan je na Lejlu i Mehmeda i na svoja dva sunca, Fadila i Nejlu, čije mirise na žalost nije omirisao.
Sadžida Dedić