Gledam onog Mehmeda komšiju jedva uz sokak gamiže, sve zastajkuje i naslanja se na tarabe da dođe do daha ne bi li se kako dočepo svoje kapije i avlije. Gledam ga i kontam kakav je, birvaktile, bio azgin, biva volio za ženskom poglednut, a i u zijan otić. Nije ni krio plaho pa su svi znali za njegove marifetluke i zinaluke. Bilesi žena mu i djeca. Žena mu bila ko i sve prijašnje žene, pa mu nije plaho ni hatorila, a znala je rijet:
-Haj proće ga, kad više ne mogne. Pa bi od nake muke i nemoći počela faliti njegove uspjehe spominjući stalno kako je njezin Meša bio sa nekom poznatom pjevačicom. Znala se i zakleti kad bi vidjela da joj ne vjeruju. Allahselamet!
Helem, nekako je Mehmedovca durala i izduravala svog Mešu, mahalu i mahalske priče i jezike, ali Nazu nije mogla nikako. Smirio se Meša, smirila se i mahala i prestala o njemu pričat. Samo kona Naza, mahalski providur, nastavila. Plaho joj se bila navadila i svaki bi dan dojdi u nje, bajagi na kahvu i ha srkne iz prvog fildžana počni bi je zadirkivat i ujedat i tako sve dok samo telva u džezvi ne ostane. Jadna Mehmedovca trpila i šutila joj, jer u onaj vakat nisi mogo nekog mršnut i rijet mu da ne dolazi i okrenut glavu od njega bez golema razloga.
I tako joj je Naza pila krv i ujedala sve do jednom kad je upita:
-Kako si ti, moja Mehmedovce trpila onog tvog azgina, nije'na žena nije mogla od njeg ostat?
-Fino, moja ti Nazo, volio je moj Mehmed i poglednut i povalit, a da si ti išta valjala i tebe bi bona.
Uzeir Hadžibeg