Medenko moj najdraži, nedostaješ mi. Dvadeset i sedmi je juli po redu i ruže u bašti cvatu jednakom ljepotom. Prve cvate bi donosio mami, poslije i meni, s puno ljubavi i smiješkom.
Sva sjećanja na tebe mirišu na lavandu. Povedu me tako do kasno u noć. Orosim svitanja. Bili smo nerazdvojni. A meni se sve čini da je trajalo samo jedan trenutak.
Ostario je i onaj medo što si mi ga kupio za vašer. Nema ga više. Otišao je da me traži negdje u djetinjstvu. Stavila sam mu sahatić na ruku i obukla mornarsku majicu. Zelenu tašnicu još čuvam. Ona me podsjeća na naše duge šetnje u predvečerje. Išli smo na Kožarski most gledati patkice u Fojnici, potom smo svraćali u radnju preko puta Tabhanske džamije, kod Avdage da kupimo žvake i čokoladu.
Noću bi po nekoliko puta ulazio u moju sobu da me pokriješ i pomiliš. Svaki put bih osjetila tvoj blagi dodir. Nikad nisam uspijevala zaspati toliko čvrsto da te ne čujem.
Kako bih sad voljela osjetiti taj dodir. Kako bih sad voljela da si tu. Mnogo toga ne znaš. Iznenadio bi se da vidiš kako dobro kuham. Pričala bih ti o svojim emisijama na Radio Nabi, a ti bi bio sretan. Napokon sam prelistala i pročitala sve Preporode i Takvime koje si kupovao i molio me da ih pogledam barem ponekad. Ja sam živjela u nekom drugom svijetu.
Za sve si imao razumijevanja. Ja nikada nisam bila poput tvoje dvoje djece sina Ekrema i kćerke Mirsade. Oni su živjeli čvrsto na zemlji. Ja sam vječito bila u oblacima.
Brinuo si o nama mnogo više nego što smo mogli i pretpostaviti. Nikada nas nisi opterećivao svojim brigama, niti vremenom koje si pamtio i preživio, a bilo je teško i preteško. O bolestima koje su te pritiskale, nikada nisi htio da pričaš. Uvijek si govorio da si dobro. Vjerovala sam ti.
Medenko moj, pamte nas sokaci i ulice. Svaki put kada bi me vodio u školu i vraćao iz nje meni se činilo da koračam uporedo sa suncem. Toliko si bio topao i drag. Poslije smo išli u kupovinu u Delikates i Vemu, posjećivali izložbe u Galeriji 76. Bio si beskrajno sretan svaki put kada sam izlagala s amaterima Visokog.
Nije ti bilo teško otići tetki Feridi na Novo Brdo da samo kažeš kako ću govoriti na Radiju Visoko. Čitala sam ti svoje priče i pjesme, odabrane naravno. Sve se završavalo blagim dodirom po glavi i ponekim poljupcem u čelo.
Nekako baš u ovo doba u bašti su sazrijevale maline i ribizle. Dok sam ja pred vratima crtala, ti bi ih ubrao i donio meni da se malo osvježim. Kad se samo sjetim koliko je mama bila ljubomorna na te naše trenutke…
Satkan od ljubavi i plemenitosti bio je moj rahmetli babo Husein Šalaka, sin Kasima i Mejre, rođen 7. decembra 1919. godine u Jeleču. Daleke 1947. godine doselio se u Visoko. Radio je kao knjigovođa u mnogim visočkim preduzećima, penziju je dočekao u Elektro-Visokom.
U Visokom je upoznao svoju životnu saputnicu Habibu, sa kojom je proveo četrdeset i četiri godine života.
Agresija na Bosnu Hercegovinu uveliko je doprinijela da se njegovo urušeno zdravlje dodatno pogorša. Brinuo se za nas, za svoju braću Ejuba i Edhema i sestru Zubejdu. Sve svoje tuge pretočio je u tišine koje su ga polahko razarale. Dana 23. jula 1993. godine preselio je na ahiret.
Medenko moj, sedam dana poslije preseljenja sanjala sam te kako ulaziš u moju sobu. Začuđena, govorim ti kako su mama i sestra otišle u džamiju na tvoj tevhid. Nasmijao si se i rekao tiho:
“Znam. Ja sam došao da vidim tebe.”
Poslije ću noćima sanjati kako šetamo gradom. Kad sam bila teško bolesna, vidjela sam ti suze u snu. Osjećala tvoje prisustvo. Tanka je nit između svjetova.
Grlim te dovama, najdraži moj oče nad očevima. Molim Uzvišenog da te nastani u najljepše odaje dženneta.
Pamtim i najljepše riječi koje su ga opisale. Izgovorio ih je rahmetli Enver Zečević:
“Rahmetli Huseinaga je bio melek koji je hodao zemljom.”
Sadžida Dedić