Kad god poželim da ukrasim tišine, ja pustim da mi pjevaš Matea, predivna djevojko. Tad ptice zašute. Tad čujem samo kako uzdišu zadivljene. Možda su i ljubomorne. Na predivan glas, na mladost…
Gledam te kako vješto preplićeš zrake sunca i gnijezdo za svoj široki osmijeh svijaš. Gledam te kako širiš ruke i grliš svijet oko sebe. Pjesmom. Dušom.
Mi istim putevima koračamo različitim koracima. Ja znam koliko je izazovan hod nama koji smo posebni, ovim vremenom. Ali mi imamo zrno hrabrosti više. Ti svoje zrno pretvaraš u stijenu i zapjevaš Jangiju, a Visoko tad zaplamti od žara ljubavi. Mahale zadrhte uspomenama…
Rodila se muzička diva. Dana 19. decembra 2000. godine zapjevalo je srce djevojčice u naručju majke Maje i oca Dragana. U ljepotu tvoga glasa protkalo se dobro srce dede Tarika i bake Dragice. Njihali te na laticama ruža. Predivna, uzvraćala si osmijehom. Visoko i Visočani su ponosni.
Nek’ plaču razmažena derišta, ja ću da sviram, poručuješ.
Svijet se ne ruši pogrešnim koracima, već ako ih ne učiniš. Ti si svoje staze tako vješto prostrla pred duše drugih. Tako snažno koračaš i ostavljaš trag.
U tebi je Bosna, ima malo i Hercegovine, ostavlja i Danska svoja svjetla. Ti si jednostavno rođena da budeš naša, evropska, svjetska…
Voliš Asju i Džana. Voliš svoje prijatelje.
Voliš muziku, voliš književnost…
Oni se negdje poput rijeka pretaču jedna u drugu. Kojem god žuboru da pokloniš vrijeme, nećeš pogriješiti, ljepotice moja.
Sadžida Dedić