Dragi moji prolazi ovo po svemu neobično ljeto. Živimo drugačijim životom. Prisilno smo zatvoreni u svoje domove. Društvo mi, pored ukućana, prave mali vragolani moj mačak Čačak i njegova obitelj. Osmi august je svjetski dan mačaka. Tom prigodom poklanjam vam istinitu priču koju napisah u dahu jednog poslijepodneva. Priča Ispovijest mačka Beće uvrštena je u zbirku priča za djecu i omladinu ČAROLIJA LIJEPIH RIJEČI, koju je objavio Planjax kao rezultat konkursa Planjaxovo pero.
ISPOVIJEST MAČKA BEĆE
Na svijet smo došli u maju. Nas petoro. Razlikovao sam se od ostalih. Bio sam bijel, prošaran sivo-crnim prugama. Oni su bili žustri i nisu se dali hvatati. Ja sam bio nježan i volio sam da se mazim. Jednog poslijepodneva naša majka Cunana snijela nas je u jednu među. Bio je to prvi susret sa suncem. Prvi put sam ugledao ljudska lica. Bila su divna.
Prošao sam kroz tarabe. Dočekale su me nježne ruke. Topio sam se u njihovoj toplini. Majka me je zvala. Nisam je slušao. Zamjerila mi je to zauvijek. I u neku ruku odbacila.
Nikad nisam zažalio. Imao sam novi dom. Bio sam kralj. Stara gazdarica nije pokazivala osjećaje, ali osjetio sam njenu ljubav. Njena starija kćerka Mimi je bila ona koja me uvela u carstvo. Imali smo poseban ritual. Ona bi skuhala jaje i dok bi ga gulila, ja bih ga jeo iz ruke. Volio sam kuhana jaja i jaje na oko, piletinu, grašak, pitu zeljanicu, rižu, ribu. Poslastica mi je bila bijela džigerica i jogurt. Od voćnog jogurta sam dobivao da poližem ambalažu, a ja sam mogao pojesti cijelo pakovanje. Negodovao sam. A onda sam počeo da se uvlačim Ediju, sinu stare gazdarice. Ljubio sam mu ruke i nos. Za to sam dobivao nagradu džigerice i malo više voćnog jogurta. Ležao sam u fotelji. Spavao satima.
Na zahtjev stare gazdarice noć sam provodio vani. Nije bilo loše kad je vrijeme lijepo, ali po lošem vremenu teško sam se odlučivao prekoračiti prag. Ali i to se moralo.
Sjećam se koliko su svi moji drugovi bili ljubomorni na moj raskošan život. Često sam od njih dobijao batine. Posebno je bio opasan mačak od komšije u zelenoj kući. Još kad sam postao momak, pa kad su mace počele da me salijeću. Jednom me toliko izmlatio da mi je slomio nogu. Moja miljenica Mimi zamotala mi je nogu. Stavila na jastuk. Jedva da sam mogao disati.
Kako bi mi olakšali dane bolesti zamotane u deki, nosali su me iz prostorije u prostoriju. Najteže mi je bilo kad smo sjedili na balkonu, a ptice cvrkutale. Bio sam sit, ali u svakom trenutku sam se mogao počastiti pticom…
Bože, kako su to bili teški trenuci. Ja, koji sam bio aktivan i volio učestvovati u svemu, bio sam bespomoćan.
Ljutio se moler kad sam ga posmatrao kako kreči garažu, još više je bio ljut kada sam prešao preko ofarbanog praga i ostavio trag, kao holivudska zvijezda.
Voljeli su me utovarivači uglja. Bacali mi pokoji zalogaj sendviča koji su donosili za doručak. Bio sam siv. Svi su mislili da sam promijenio dlaku i da više nisam bijel. Šutio sam.
Odao me jedan pljusak. Vrata doma bila su zaključana, uzalud sam skakao da dokučim šteku. Nikog nije bilo u kući.
Opet sam bio bijel. Zaprijetili su mi, ako se još jednom isprljam, da će me okupati. I jesu jedne zimske večeri. Mimi je bila nježna, ali ja nisam volio vodu. Edi me je čuvao, mirisao je šampon…
Čuo sam staru gazdaricu kako plače. I sȃm sam plakao u sebi. Tu noć sam prespavao u kući. S prvim zrakama svjetlosti tražio sam da me puste van. Nisam više išao do uglja… Ne bih više da me kupaju. Sȃm sam se redovno čistio i to je bilo dovoljno…
Najmlađa kćer stare gazdarice milovala me je neprestano. Ona je bila poseban lik. U početku se bojala mog prisustva. Malo-pomalo uvjerio sam je da nisam opasan i ona je to s vremenom shvatila. Postali smo najbolji prijatelji. Moja Safir je bila posebna… Imala je problema sa hodanjem. Po cijeli dan je heklala. Uh, što sam volio mrsiti njene konce. Puštala me da ih grizem. Ukrao sam joj čarape i od njih napravio igračku, odnio je iza sećije i tu se igrao često… Oni su me dozivali. Smijali se. Kad nisam htio izaći, otvarali bi frižider i ja bih iskakao… Džigerica, uraaaa!
Sjećam se kad je Safir potukla i pala na sred sobe, uganula je ruku. Probudio me vrisak stare gazdarice. Istucala je dobar komad moje džigerice i privila joj na ruku. Bio sam tužan. Moja Safir nije plakala, bila je hrabra. Ispružio sam se do nje. Htio sam da osjeti moju energiju i moju ljubav.
Lijep je to bio život. Komšiluk je bio mješovit. Jedni su me voljeli, drugi ganjali toljagom. Starom sam ribaru uzeo najveću ribu koju je njegova supruga očistila i ostavila u stranu, mužu za mezu…
Vikao je se za mnom, ali me nije vidio niti mogao stići…
Njegova voljena me jednom gađala papučom, eto joj sad…
Kad sam se zaljubio, nestao sam. Nije me bilo tri sedmice. Lutao sam mahalama. Svaka od njih je imala zgodne mace… Zavodio sam ih i bio ponosan na svoju ljepotu. Stvarno sam bio neodoljiv. Uprkos svim ljepotama lutanja i ašikovanja, poželio sam svoj dom, staru gazdaricu, njene kćeri i sina… Vratio sam se i bio dočekan veličanstveno.
Ispekla mi je dvoje jaja. Ugrijala mlijeko. Sve je opet bilo isto. Izobilje ljubavi i hrane… Edi je donio voćni jogurt i pojeo sam cijelo pakovanje, mijau. Moja Safir je plakala. Nedostajao sam joj. Uživao sam.
Jednog poslijepodneva svratio sam u avliju susjeda. Namamili su me mirisi mesa sa roštilja… Pekli su rakiju. Uh, što je smrdila. Niko me nije ni pogledao, svi su bili na silu veseli. Žderali su i pili… Prišunjao sam se da sebi ugrabim komadić mesa. Dok sam jeo, jedan od njih je uperio u mene nešto crno i čuo sam prasak.
Ničeg više nije bilo. Osvanuo sam na planeti Kitket. Mnogo nas je ovdje. Mnogi su bili kod moje stare gazdarice i uživali njenu pažnju. Ispričamo se…
Pišem uspomene. Pišem o sudbinama drugih kućnih ljubimaca. Pišem o ljudima toplim i dragim, o ljudima zločestim. Sve sam mogao očekivati, ali da ću biti ubijen svirepo, nisam.
Pišem za one koji će doći na ovaj prolazni svijet. Pišem za one koji će širiti ljubav…
Naučio sam to od svoje drage Safir… Ona je pisala pjesme. Recitovala mi. Ma ništa nisam razumio. Bile su posvećene nekom, čuo sam i kome, ali nek’ to ostane naša tajna…
Voli vas vaš mačak Bećo.
Safir je čitala tu ispovijest i plakala. Bilo je lijepih maca, ali jedan je bio Bećo. Ispisao je samo dio svog života, ali nije napisao ono po čemu će ostati upamćen za sva vremena.
Godine 1999. pao je veliki snijeg. Stara gazdarica je čistila snijeg u svojoj avliji. Na trenutak je osjetio nešto i počeo da je obilazi i zove da uđe u kuću. Bila je ljuta. On je bio uporan. Napokon je otvorila kuću i oboje su ušli…
Odrezala mu je veliki komad džigerice i stavila u posudu. Jeo je potišteno. Posmatrala ga je smrknutog lica. U tom trenutku čuo se neki tutanj. Na ono mjesto gdje je do maloprije stajala čisteći snijeg pala je ogromna santa leda sa krova.
On je to osjetio. Spasio ju je. Legao je na svoju fotelju i posmatrao je. Tepala mu je. Safir se sjeća kako je napravila orden od zlatnog papira i pokušala da mu objesi oko vrata. Nije dozvolio. To je izostavio napisati. Bio je skroman…
Bilo je nešto ljudskog u njegovom pogledu. Često se pitala koliko ga je boljelo kad je bio mučki ubijen. Koji komad mesa je vrjedniji od nečijeg života i nečije radosti.
Oktobar je bio neobično sunčan. Još jučer je Sivko imao predstavu, skačući iz krila u krilo. Njegove oči su bile žive i tople. Danas je na planeti Kitket. Možda je baš zato mačak Bećo poslao svoje pismo, svoju ispovijest, napisanu na mekanom papiru satkanom od oblaka, na krilima neobično velikog bijelog leptira koji je ostavio smotuljak na dlanu predvečerja i nestao bestraga.
Safir je zaspala umorna i tužna. Na zidovima sobe je svjetlucala zvjezdana prašina…