Ne rađamo se mi i ne umiremo sami džaba. Ima to svoje. Između toga kao da imamo ponekoga da nam smanji ili uveća patnju na ovom dunjaluku, da nam ga zamrači jal osvjetli, a mi zasjeli, oturili ko da ćemo vječno ostat, i mi i sve naše, a kroz život prođeš baš ko kroz vratničke kapije; tebi se učini da to traje li traje, nikad prestat.
Na kraju sve se ospe i sve prestane, da si ne znam ti koga imo i da si ne znam ti šta radio, samo ti ostaneš sam sa sobom i sa svojim djelima jal nedjelima pred Gospodarom i konačnim sudom.
Jah!
Uzeir Hadžibeg