Meni su ljeta ocvale bašte. Mirisne. Raznobojne. Najljepše u rano jutro kad na laticama ko sićušni dragulji zabliješte kapi rose.
Sjećam se jedne takve bašte na Hadžijinoj Vodi, uživala sam u njenoj ljepoti. Svaki put otkrivala neki novi cvijet. Sve je počinjalo sa proljećem kad bi procvali tulipani, ti ponosni prinčevi. Odolijevali su i zalutalim pahuljicama snijega u aprilu. Nježno bi ih milovala Aiša-hanuma Vražalić. Otresala bi onaj sićušni teret sa njihovi latica. Uvijek sa osmijehom ispraćala je prinčeve i dočekivala kraljice – ruže. Bile su njena radost, njena ljubav…
Prolaznici su svraćali da se odmore u njenom cvjetnom carstvu. Aiša-hanuma ih je srdačno dočekivala časteći kafom i kolačima. Iza njenog iskrenog osmijeha krio se jedan težak život.
Aiša-hanuma Vražalić, kćerka Salema i Hajre Alibegić, rođena je 10. decembra 1926. godine. Udala se za Ibrahima Vražalića, konobara i fudbalskog sudiju. Bila je domaćica. Othranila je sedmero djece, troje njegovih iz prvog braka: Hajrudina, Hajru, Fethiju zvanu Keka, i četvero svojih: Bakira, Zakira, Zakiru i Nasira. Svima je jednako poklanjala ljubav i pažnju. Odgojila ih u čestite porodične ljude. Nije uvijek bilo lahko. Mnoge su suze nestajale u neprospavanim noćima.
Njena su je djeca poštivala i voljela, njegova onoliko koliko su htjeli…
Ono što mene danas oduševljava, jer razumijem je sad, kad su me dokučile godine, što nikad ni u jednom razgovoru sa tom dragom ženom, a bilo ih je bezbroj, ja nisam čula rečenicu: Teško mi je… Kajem se…
Njoj je jednostavno sve to bio normalan životni put. Iskušenje od dragog Allaha kom se odazvala svim srcem. Vrijeme koje ne pamtim, pričali su mi moji ukućani. Bili su prijatelji.
Ibrahimaga i Aiša-hanuma bili su među prvima u Visokom koji su kupili televizor. Sva rodbina, komšije i prijatelji dolazili su kod njih da gledaju dnevnik, omiljenu seriju ili film. Bio je tad samo jedan kanal.
Dočekivala ih je uvijek sa najvećim poštovanjem. Kuhala pite, pogače, pekla mesa, varila krompire, o njenim se hurmašicama pričalo, njene kisele paprike filovane kupusom ljudi su konzumirali sa užitkom i svima je bilo lijepo. Poslije su ostajali na sijelu, pričali do kasno u noć.
Ibrahimaga je bio veseo. Volio je društvo i imponovalo mu je da kuća uvijek bude puna ljudi. Danas kad svako dijete ima svoj televizor, shvatam koliko su njihova trpjela i bila uskraćena za lijepe porodične večeri.
Sve je to danas samo tek lijepa priča. A valjalo je živjeti takav život. Njena se plemenita duša nikad i nikom nije žalila. Stradalo je njeno zdravlje. Godinama se liječila od reume.
U susretima koji su bili sve rjeđi o tom vremenu pričala je s osmijehom i oduševljenjem. Kao da joj je sve to pomalo nedostajalo. Druženje. Priča. Smijeh.
Uvijek se prepričavalo kako se moja majka vjenčala isti dan kad i njena sestra Šida. Koliko im je trebalo vremena da se potpišu i kažu: DA. Želja joj je bila da se još jednom sastanu na sijelu svi zajedno kao nekad, da noć ispune uspomenama. Nisu nikad…
Vrijeme je učinilo svoje.
Danas je takav život nezamisliv. Postali smo jedinke dovoljne same sebi. Zatvoreni u sobe. Ni prozori nam ne predstavljaju oazu svjetlosti. Navlačimo zavjese.
Uprkos bolesti njegovala je ruže i ostalo cvijeće. Uzvratile su joj ljubav svojom ljepotom. Djeca su otišla svojim životima. Došli su unuci. Neki novi život…
Došle su i tuge. Posljednje dane provela je u kući gotovo nepokretna. Sama. Pomagali su joj njeni najmiliji. Tužan kraj za ženu koja je druge činila sretnim i udovoljavala im.
Aiša-hanuma Vražalić je na ahiret preselila 1. marta 2003. godine. Na pragu proljeća kojim se uvijek radovala čekajući da procvatu prinčevi, sanjajući kraljice…
Sadžida Dedić