Prije stotinjak godina se na hadž išlo raznim karavanama i put do ćabe je trajao mjesecima, a pripreme za tako neizvjestan put su trajale godinama, ali njihov nijet (naum) ništa nije sprečavalo u želji da vide Ćabu, da obave ono što se od njih traži. A mnogi nisu bili čak ni dužni da to obave ako nemaju mogućnosti, ali su ipak bili odlučni u svome nijetu pa makar godinama jeli frtalj hljeba umjesto čitavog dnevno, da uštede za tako dalek i neizvjestan put.
Mnogi se nisu ni vratili živi, a oni koji su se vratili opisivali su nevjerovatnu ljepotu sa kojom su se suočili. Mnogi od njih su se promijenili za 540 stepeni na bolje. Pazili su da u svakom smislu opravdaju naziv hadžija i da time motivišu nove generacije da jednoga dana postanu ono što su oni postali; ne samo “titulari” nego i svakodnevnim svojim djelima su pokazivali svoju širokogrudnost, merhamet, filantropiju…
Takav hadžija bio je drag i mio svima u svojoj okolini pa i šire. Nevoljnik je ozarenog lica gledao kako hadžija nailazi jer je znao da mu slijedi neizostavna pomoć. I mnogi drugi su, a posebno omladina, sa velikim poštovanjem nazivali takvom hadžiji selam sa sedam metara udaljenosti, istinski se diveći takvim hadžijama.
Vrijeme današnje (naravno ne tiče se svih današnjih hadžija i hadžinica)
… Prodao nekakve dionice povoljno, imao viška para pa hajd’ da obavim i tu dužnost. Uplatio uredno avionsku kartu do ćabe i nazad, sjeo u avion i zahrkao. Ljubazno ga osoblje nije ni pometalo, te ga hotelski opremljenim viljuškarom otpremilo direkt na ćabu oko koje je on “tavafio”, a u zadnjem krugu oko ćabe se vjerovatno i probudio.
Obavio je on to sve po protokolu kako treba i nazad u svoju čaršiju. Za nekoliko sati sleti na Sarajevski aerodrom pa odmah nastavi po starim običajima sa kojima njegov stvoritelj sigurno ne može biti zadovoljan, ali je njemu važno da je on zadovoljan samim sobom – on je hadžija, te ga zbog nedoličnog ponašanja dočeka referent za red i sigurnost na aerodromu sa povikom: “Halo ba, jaranee… haj ba izlazi, nemoj da te ja iznosim ješ’ čuo…“ ne vidjevši prvi on nikakvih onih znakova od kojih bi nekoga pošao “ah” da jednog dana postane hadžija.
Da budem još precizniji; zamislimo neke od današnjih, npr. javnih ličnosti, da odu na hadž ali pod uslovima koji su bili prije stotinjak godina!?
Zar nije jasno da takvi na ćabu ne bi otišli pješke ni da je ćaba u Podlugovima, a ne u dalekoj Arabiji i to sa nekakvim karavanama u kojima ti niko ništa ne garantuje, kao ni za povratak i izdržljivost deve koja te vraća kući u Bosnu. Ali sve ima svoje vrijeme, kako izdržljivosti tako i trajanja … u neka doba crkne deva od iznemoglosti, a sve su prilike da s vremenom “crkne” i Bogobojaznost “turist hadžija”, baška onih političke prominencije.
Napomena: U sadržaju ove priče postoji doza satire koja ipak ponekog okrzne stanovitom dozom istine, koga nije okrznula taj se nema šta ni ljutiti.
M.F.