U vrijeme kada se sakralni prostor zloupotrebljava, a kulturno naslijeđe urušava zbog nemara i nebrige jedan vjerski objekat uspio je svojom minucioznom arhitekturom i dobro 
osmišljenim projektom svijetliti kao putokaz svima onima koji se bave konfiguriranjem mjesta za božiju službu.
Historija Šerefudinove „Bijele“ džamije u Visokom identična je tolikim drugim sakralnim objektima islama u Bosni i Hercegovini i odnos prema njoj varirao je od potpune zapuštenosti do pridavanja neke vrste amaterske pažnje. Ali, ta je džamija imala sreću da je nakon stoljeća devastacija bila obnovljena daleke 1980. godine po originalnom arhitektonskom projektu Zlatka Ugljena.
Za svoj je rad Ugljen 1983. godine dobio prestižnu međunarodnu nagradu “Aga Khan”, a gotovo dva desetljeća kasnije džamija je uvrštena među tri najbolje dizajnirana sakralna prostora u Evropi čime je odata počast nastojanju projektanta da preobrazi tradicionalne islamske arhitekstonske elemente u jednom postmoderno osmišljenom objektu.
Prepoznatljivi pečat Zlatka Ugljena
Profesorica islamske kulture i civilizacije Amila Buturović Ugljenov rad ocijenila je kao jedinstven ponajviše zbog jasno vidljivog arhitektonskog eklekticizma koji nedvosmisleno odražava autorovu potebu da jezikom vizuelnog – graditeljskog medija ispolji temeljna shvatanja islama.
„U pitanju je jedan vrstan objekat koji je zaslužio prestižnu nagradu zbog svoje iznimnosti na nekoliko načina: odraz je ekletktičnih arhitektonskih stilova sa vidljivim pečatom Ugljenovog rada; kao džamija objekat je poseban jer predstavlja prekid sa tradicionalnim i klasičnim stilom na našim područjima; ima izuzetno suptilnu, drugačiju i smjelu simboličnu vezu sa islamskim učenjem i tako predstavlja istovremeno odraz islamskog univerzalizma ali i bosanskog partikularizma“.
Zlatko Ugljen bio je čovjek izuzetne sposobnosti vizuelizacije prostora, kaže profesor historije umjetnosti iz Sarajeva Senadin Musabegović ističući kako je Ugljenov projekat ilustracija jednog stila u kome se jasno vidi da autor nije dozvolio ni tradicionalnim niti modernim elementima da izbiju u prvi plan.
„Rekao bih da je jedan od rijetkih umjetnika koji je mislio precizno i temeljito kontekst između tradicionalnog i modernog je Zlatko Ugljen, jer je znao kroz moderne intervencije i da otvori tradiciju i da je otvori na novi način. Ne možemo reći da je samo slijedio tradiciju i da je samo slijedio modernu nego ih je poimao u svim njihovim kompleksnostima i tražio je svoj vlastiti originalni umjetnički izraz“.
Važnost Ugljenovog rada još je veća uzmemo li u obzir da živimo u vremenu kada se sakralni prostori u pravilu zloupotrebljavaju, a jedan od načina korištenja takvih mjesta u novim ideološkim i političkim kontekstima jeste i mijenjanje prvobitnih i originalnih „gabarita“, pojašnjava dalje Musabegović.
Zloupotrebe sakralnog prostora
„Smatram da ovo što se dešavalo u poslijeratnim rekonstrukcijama samih sakralnih objekata često je bilo korišteno u političke svrhe. Naime često su objekti i dobivali veće dimenzije nego su imali prije i time se nastojala izraziti nacionalna većina i dominacija nad drugim. Sakralni objekti su dobivali drugu funkciju, a ne onu pomiriteljsku sa svijetom i sa Bogom – nego da budu u svrsi zaštite nacionalnog identiteta. Pri tome se nisu poštovali ni estetski ni kulturološki ni tradicionalni okviri i konteksti. To je bio jedan nevidljivi rat sa samim sakralnim objektima gdje se obilježavala tzv. naša teritorija“.
I profesorica Buturović smatra da se u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini mnogo manipulisalo sakralnim prostorima i da društvo danas više nije sigurno kakav odnos da uspostavlja sa graditeljskim kulturnim naslijeđem. To neprekidno stvaranje nedoumica proizvelo je stanje u kojem vlada nesigurnost koja se najbolje ogleda u strahu da se uspostavi jedan koherentan stav prema historijskom naslijeđu. Dodatni problem je i nepostojanje razvijenih institucija kojima bi primarni zadatak bio zaštita kulturno – historijskog naslijeđa.
„Naše društvo je nekako rastrgano između obnove naslijeđa koje je narušeno, i u nekim slučajevima potpuno uništeno u toku rata, i željom da se uključi u rapidne tokove globalizacije i liberalne ekonomije po kojoj mnoga značajna historijska mjesta postaju meta privatnih ambicija i kapitala, ne samo domaćeg nego i inostranog. Jako je teško pronaći zlatnu sredinu pošto, između mnogih drugih poslijeratnih problema, nemamo sazrelu i ujednačenu viziju, na institucionalan način, o tome šta predstavlja naše kulturno naslijeđe i kako da ga sačuvamo. Imamo mnogo stručnjaka, ali na žalost ne dovoljno snažnih ustanova kojima je prioritet kuturna baština a ne finansijska dobit“.
Pored toga, objašnjava dalje Buturović, problem je i jako izražena zloupotreba sakralnog prostora koji se ispoljava u rasponu od nerazumijevanja šta takav prostor uopće predstavlja u savremenim društvenim okvirima do namjernih političko – ideoloških zloupotreba.
Izazov za buduće generacije
„Nekada je u pitanju nemar kao i nedefinisan pojam sakralnog prostora, a nekada čista zloupotreba. Uz sve to postoji i opšta promjena društvenih nazora i potreba, koja je neminovna posljedica globalnih tokova. To je slučaj u cijeloj BiH. S druge strane, Vijećnica, koja je uništena u toku rata jer je predstavljala simbol kulture i znanja, je obnovljena vrlo raskošno, ali njena funkcija je sada potpuno drugačija. Stari Most, koji je isto tako obnovljen, nastavio je svoju prvobitnu funkciju ali i stekao novu važnost kao međunarodni simbol borbe protiv nasilja i mržnje. Stećak je dobio UNESCOv status svjetske baštine. Znači, promjene su višeslojne i one dakako utiču na odnos prema sakralnom prostoru. Ne možemo zamrznuti taj prostor vremenu, ali da ne bi izgubili kontrolu nad stihijom ovih promjena moramo stvoriti jasniju viziju o tome šta je sakralan prostor u našem shvatanju, šta nam on historijski i kulturološki predstavlja, i kako se može osmišljeno zaštititi kako bi buduće generacije prihvatile i očuvale njegovu vrijednost za BiH“.
Poslijeratno vrijeme donijelo je niz problema s kojima se bosanskohercegovačko društvo teško nosi, a jedan od njih je i odnos prema kulturno – historijskom naslijeđu koje je u svojoj funkcionalnoj biti sakralno osmišljen prostor. Mnoge nepotrebne intervencije na objektima kojima su se mijenjale dimenzije, zatim zahtjevi stranih investitora da se otklone neki ukrasni detalji ili jednostavno nepostojanje volje i finansijskih sredstava da se, u ratu porušeni, sakralni prostori obnove jasno govore u kakvom se duhovnom rasulu društvo nalazi.
Stoga je podsjećanje na jedan izuzetan arhitektonsko – građevinski zahvat i njegovog dizajnera osnov na kome se može graditi pozitivna svijest prema kulturno – historijskom naslijeđu. A činjenica da je jedna džamija u Bosni proglašena najljepšim sakralnim prostorom u Evropi imponuje i obavezuje da se prema kulturnom naslijeđu odnosimo s više poštovanja.