Odavno nisam postigao originalnije distanciranje od sebe kao danas. Ne volim solo-komade, ali distanca se mora poštovati, bar ona socijalna (ko bi mi pojasnio naziv ovog distanciranja platio bih mu kafu), a psihološku ne znam vrednovati, jer nisam psiholog, ja sam polukvalifikovani bubnjar za turbo folk-pozornicu. Da li sam ovo ispravno napisao, malo je zanovjetli ova složena polusloženica – e, trebam još voditi računa o pisanju polusloženica u doba pandemije …
Nešto kontam, pozitivno je ovo distanciranje – vidim koliko sam originalan, mada, s vremena na vrijeme, kopiram Seida za drugim stolom. Ne bih ja, ali optika radi svoju zadaću. Kakva je to kafa bez dnevnog reda, liči na onu odlij-dolij. Jedan protiv, drugi uporno za, a treći bi sigurno bio suzdržan. Ne volim u društvu ljude koji nemaju stav. Greška – i suzdržanost je stav. Nisu dvije konvertibilne marke problem, platiću ja kafe, znam šta susjed misli – on je budžetski korisnik. Loša sintagma, lošija od novog vogošćanskog ćoškasto-kružnog toka. Svako ko ima marku u džepu je budžetski korisnik, da budem precizan, džepobudžetski korisnik. Moglo bi biti replika ili posezanja za nacionalnim vitalnim interesom, brzo Seid plane kao šipražje u Australiji. Svašta – za ljudsku glupost nema jedinice mjere.
O Kriznom štabu neću – svakako je u krizi, o medicini – izlizana tema kao kaubojsko sedlo, o privredi – životari od zaliha i bosanskoga kaprica, o prosvjeti – jok, još je raspust, o kulturi – bilo bi nekulturno od mene, o lokalnim izborima – lokalniji, nema dalje. Možda drugi put kad budem na kafi sa nekim ko će podržati dnevni red i da još bude (džepo)budžetski korisnik. Ne znam što se smijem samome sebi, ali znam da sam poprilično ispraznio kafanu dimom od trećerazrednog bugarskog duhana. Tišina i mudrost za svakim trećim stolom, svako sa sobom pije kafu. Kasna kafa – nesanica. Dokoličare Lisac J. maskira svojom maglom i čini ih neprepoznatljivim. Mogla bi još jedna kafa, svakako mi se ne spava, ali bih morao u džepobudžetsku pljačku. Loša ideja. Hrabrost je kao staklena čaša – nema polovično. Vidim, Seid uživa u mom iskušenju. Kako bi dobro došla učiteljica Rosa pa da pogledom pokaže vrata i nekazanom rečenicom kaže – nije za šmokljane kafa u sitne sate, povedi i društvo. Dobra učiteljska presuda, niko nije na gubitku, osim Josipe, neće imati saputnike za nostalgično tumaranje po zaostalim maglama iz prošloga vijeka.
Seid Zimić