Septembar je pred nama. Vraća me u djetinjstvo to prezrelo sunce, ti prohladni plamičci vjetra i sjenke tužnih kiša koje ne volim.
Pogledam kroz prozor davnih vremena. Neke slike nikad ne izgube svoj sjaj. Neki ljudi nikad ne iščeznu.
Košulja bijela. Svijetlo odijelo. Šešir. Štap. Korak pomalo usporen. Pogled dostojanstven. Blagi naklon pri susretu i osmijeh. Gospodin Izet Kurtalić. Učitelj.
Opet su se moja dva svijeta isprepletala. Dugo sam mislila da je upravo on brat Luiđija iz Našeg malog mista. Došao je u naš grad, jer se posvađao sa njim. Luiđi nije htio da oženi Pepinu, a ona ga je voljela svim srcem. Brat mu nije oprostio tersuzluk i odlučio da ode od njega daleko, daleko…
Rahmetli otac me upozorio da te svoje budalaštine nikom ne govorim. I da postoji stvarni svijet. I da ljudi koje svakodnevno srećemo nemaju veze sa životima i likovima sa televizije…
Dugo sam ja taj svoj san njegovala u svojim tišinama, sve dok jednom nisam srela Izeta Kurtalića u holu škole sa dnevnikom.
“Mišljenja sam da ću svom narodu, svojoj klasi, bratstvu i jedinstvu, najbolje poslužiti kao učitelj, odgajajući novog čovjeka”, napisao je u molbi za posao. Njegova je želja bila da radi u našem gradu. I doista je odgojio divne ljude, generacije i generacije. One malo nestašne dječake, unaprijed je dovodio u red.
Opismenio je mnoge koji iz nekih razloga nisu mogli ići u redovnu školu, a već su bili formirani porodični ljudi. Za njih je imao i strpljenja i razumijevanja. Znao je da su u takvoj situaciji, pogotovo žene, jer su roditelji, a očevi su smatrali da žensku djetetu i nije potrebna škola. Udat će se, rađati djecu, paziti muža, kuhati mu i prati svaki dan…
Pričala mi je jedna draga žena, rahmet joj duši, kako je njen babo na Bucima redovno odbijao pozive i uredno plaćao kazne samo da je ne upiše u školu… Znao je da to neće ići u beskraj, jednom je sazvao direktora škole i sekretara i počastio ih pečenim janjetom.
“I eto, moj sinko, danas peku janjad i sazivaju profesori da se diplomira, moj babo ispekao janje da ostanem nepismena.”
Bilo je nečeg istinitog u mom snoviđenju. Ipak je došao iz daleka u naš kraljevski grad. Njegova mladost prošla je golgotu Drugog svjetskog rata.
Izet Kurtalić rođen je u Pljevljima u Crnoj Gori 15. marta 1913. godine u siromašnoj radničkoj porodici. Osnovnu školu završio je u Priboju, a nižu gimnaziju u Foči. U Mostaru je pohađao Učiteljsku školu i završio je u Sarajevu 1936. godine.
Po završetku školovanja 1937. godine postavljen je za učitelja u Hotovju, srez Foča, da bi 1939. godine bio premješten u Podvitez, srez Sarajevo.
A onda je došao rat.
U NOR je stupio 1941. godine kao diverzant u Romanijskom partizanskom odredu.
U jednoj od brojnih zadataka prepoznala ga je i uhapsila ustaška policija, te ga 10. oktobra 1941. godine odvode u koncentracioni logor Jasenovac, a potom u Staru Gradišku.
U maju 1942. godine interniran je u konclogor Mathauzen u Njemačkoj.
Iz logora je pokušao pobjeći, ali je iznova uhapšen i sproveden u bečki logor iz kog se uspijeva spasiti krajem 1944. godine.
Iako narušenog zdravlja, odmah pristupa oslobađanju zemlje. Kod Karlovca je teško ranjen i iz rata izlazi kao teški vojni ratni invalid.
Bio je strog, ali istovremeno i divan učitelj i čovjek. Znao je i pokušavao je prenijeti na svoje učenike to da samo obrazovan čovjek posjeduje bogatstvo koje nikada neće izgubiti na vrijednosti. Samo se može nadograđivati.
Jedno vrijeme radio je kao direktor škole na Kraljevcu.
Smatrao je da i poslije škole vrijeme treba kvalitetno provesti. Osnovao je aeroklub Visoko. Na desetine mladih hrlilo je u aeroklub. Sticanje vještina pravljenja modela letjelica bilo je više nego kreativno. Odgojio je Izet Kurtalić svjetske prvake u modelarstvu: Kenana Jusufbašića, Asima Kapetanovića i mnoge druge, ali njihove medalje, na žalost, nije dočekao.
Ostvarila se tako čuvena njegova izreka:
“Hajdamaci (omladina) postadoše ljudi, dovedoše sebi svijet, pa ga i pokoriše.”
Uprkos svim obavezama bio je posvećen svojoj porodici: supruzi Rasemi, učiteljici po zanimanju, sinu Seadu i kćerci Vildani.
Preminuo je mlad 18. septembra 1976. godine u 64. godini života. Sjećam se, bio je sunčan dan kada su ga sugrađani ispraćali na vječni počinak. Iz jedne od letjelica bačen je vijenac na njegov lijes.
Sadžida Dedić