U svjetla mog grada utkale su se mnoge mladosti. Ovo je priča o mladiću koji je imao svoju viziju i snagu da je ostvari. Danas, mnogo godina poslije, ponosno može pogledati u lice vremenu i ljudima. On nikada ne govori o sebi, koliko o drugim i njihovom doprinosu u društvu.
A meni se, dok u ranim jutarnjim satima ispijam mirisne gutljaje kafe Zlatna džezva, čini potrebnim pisati o osnivaču i direktoru Vispaka, Salki Handžiću.
Dobrodušan i tih kakvog ga poznajem, Salko Handžić, sin Mustafe i Hatidže, rođen je u Visokom 1938. godine. Bezbrižno i sretno djetinjstvo zasjenila je iznenadna smrt oca Mustafe 1949. godine. Tad majka postaje centar svemira. Pored neizmjernog bola, ostao joj je ponos i petoro djece, četiri sina: Ahmed, Muhamed, Salko i Hajrudin zvani Mustafa, i jedna kćerka Saliha kao princeza među njima. Brinula je o njima i učila ih zajedništvu. Nikad se naručje ljubavi nije umorilo. Učinila je sve da ih odgoji u časne i poštene ljude. Da nikad ne pokleknu pred izazovima vremena.
Osnovno obrazovanje stiče u Visokom. Srednju tekstilnu školu pohađa u Sarajevu. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu. Uporedo sa školovanjem aktivno se bavio gimnastikom.
Svaki njegov trenutak bio je ispunjen nekom aktivnošću. Pomagao je majci onoliko koliko je mogao i stigao, kao i ostalo četvoro djece. Znao je da je svaki njegov uspjeh najljepši poklon za njenu pomalo umornu dušu.
Kao komercijalista radio je u Veleprometu, potom pristupa osnivanju Vispaka, čiji je direktor bio dugi niz godina. Imao je nevjerovatnu moć da svoje vizije ostvari i potrebu da Visoko kao grad učini jakim. Uspio je u ostvariti svoj san.
Vispakova kafa konzumirala se širom Evrope, polahko je osvajala svijet.
Njegovi pogledi su bili daleki i nikad ih nije smatrao nemogućim. Otvaraju se novi pogoni u Vispaku za prženje i pakovanje kikirikija, pakovanje čajeva, proizvodnju i pakovanje gotovih supa kao i proizvodnja krem namaza Stampi.
Potom je bio direktor Logističkog centra Vlade RBiH u Pločama i Zagrebu, direktor za izvoz i uvoz „Veleprometa holding“. U poslijeratnom periodu bio je ministar trgovine i turizma u ZDK.
Uporedo sa svim obavezama ne zapostavlja ni svoju veliku ljubav – sport. Bio je predsjednik SOFK-e petnaest godina.
Za svoj rad odlikovan je mnogim priznanjima kao što su Orden rada, nagrada i priznanje Partizana, SOFK-e BiH i mnoge druge.
Bilo je još profesionalnih obaveza i nagrada na njegovom poslovnom putovanju kroz život, a on je ostao onaj isti mladić iz Donje mahale, srdačan i svakom dostupan. Kako god je bio brižan suprug svojoj velikoj ljubavi Fatimi i nježan otac kćerkama Ameli i Lejli, koje su danas divne dame, poslovne žene, majke, takav je i kao komšija i kao sugrađanin.
Njihov život je jedna prelijepa neispisana priča puna ljubavi i poštovanja. Fatima-hanuma, vedra i nasmijana, energična. On naizgled smiren, pomalo hladan, a u dubini duše gori od emocija. Tuđe boli proživljavaju kao svoju.
To su već u današnje vrijeme izumrle osobine kod ljudi.
Njihov život ukrasili su unuci. Sa njima provode najljepše trenutke.
Svaki put kad porazgovaram sa svojim dragim hadžijom, osjetim tu njegovu očinsku toplinu, gdje svaka njegova riječ u duši se zaustavlja kao mehlem. Kao da ste otvorili knjigu sa bajkama koje su stvarne. Toliko snažnih poruka u malo riječi bude izrečeno.
Nikada neću prestati posmatrati svoj grad, a da ne osjetim miris štavljene kože, toplinu otkanih deka iz Vitexa i miris kafe Zlatna džezva iz Vispaka.
I nikada neću zaboraviti utkane mladosti u svjetlo svog grada. Sva djela Salke Handžića su jedna velika i neprocjenjiva nit kao putokaz za sve one što lebde iznad vremena i sanjaju svoju sreću na tuđim ognjištima. Putokaz koji vas usmjerava da ostanete na kućnom pragu i svoj grad gradite i činite ljepšim, svojim radom i zalaganjem.
Sadžida Dedić