Danas je Dan učitelja, čestitka. I ti si bio učitelj devedeset i neke, između dva primirja, dovoljno za jedno tromjesečje. Sad zadrhtim kad se sjetim kakva ste meta bili u Purtićima, najlošiji snajperista sa Borovačkih stijena bi imao pun pogodak. Nafaka, svi su završili razred, a ti stekao uslove da ti danas uputim čestitku.
Mada matematika ne laže, ali ju je, ipak, ne volim. Natjerala me kapric-radoznalost da je upotrijebim i rezultat mog istraživanja je fascinantan; 4,66 puta je američka medicina učinkovitija od moje/tvoje bosanskohercegovačke. Dječak, da li je u Obećanoj Zemlji i ovdje isto računanje vremena – Tramp za nepuna tri dana izliječen od virusa i ponaša se kao momčić, a kod nas i nakon četrnaest dana – biti ili ne biti. Prozirno kao najniža penzija i to sa dodatom povišicom.
Izvini što te opterećujem uspomenama i nostalgiju dižem na kvadrat. Ne živi se od uspomena, ali vjerodostojno popunjavaju prazninu. Prazan si kao i moja izletišta, remek-djela „rulje“ ne znam u koji psihološki pravac bi smjestio, teško, kompas-igla podnijela ostavku. Žao mi omladine, a ti i ja smo za fusnota i to u svijetlosivoj nijansi. Ne pišem, nema potrebe, sve je napisano, samo još to neko treba pročitati i staviti tačku na tačku. Žurimo, preskočili smo sami sebe, i vrijeme nam gleda u leđa, odavno smo Vanzemaljci na matičnoj planeti.
Visoko poprilično odolijeva izazovima, ima tu neku svoju nafaku, uči usput u hodu i individualno i kolektivno. Strategija za pohvalu. Možda grubo od mene, ali nam fali malo više ‘bese’ i samopoštovanja, falimo sami sebi da bi visočki mozaik bio kompletan sa futurističkim štimom. Znaš, ovdje nije vrijeme korone, ovdje je vrijeme predizbornog mudrovanja. Proći će, samo će nešto duže trajati zabilješka u Ljetopisu Grada – 2020. godina i četrdesetak hiljada Visočana u njoj.
Seid Zimić