Upustila sam se u ovu priču nadasve iznenadno. Ta knjiga je bila moj rođendanski poklon od dvoje dragih ljudi koji me dobro poznaju. I eto tako, poslali su me u svijet u kakav su znali da želim doći.
Prvo, ja nisam naročito iskusna djevojka u književnom smislu i zaista moj doživljaj ne može biti uvažena kritika književnih znalaca. Ja sam samo jedan nadasve radoznao putnik koji traži prenoćište u koricama dobrih knjiga. Posmatram dušom, osjećam srcem i oživljavam likove umjesto da doživljavam.
Gledajući u naslov, bijah zbunjena. Zamislite, čitavih 40 pravila ljubavi! Zar nije i više njih spjevano i ispričano kroz tolike milijarde pjesama i knjiga? O, prevarih se. Nije ljubav samo jasno poimanje voljenja, vezivanja, slatkoće i snova.
Kada uroniš u neko djelo (razumjet će samo istinski zaljubljenici u književna štiva), teško da možeš i najbliskijim ljudima objasniti poentu knjige. Zapitkuju stalno šta se dešava, zašto toliko zurim u te mirišljave stranice. Onda kada se potrudim objasniti, razočaram se blijedim izrazom njihova lica: nisu oduševljeni.
Kroz ovih skromnih desetak godina koliko sam u mogućnosti bila da čitam, razumjela sam i zašto. KNJIGA JE UNIVERZALNA BUDILICA EMOCIJA U ČOVJEKU – A U SVAKOME PROBUDI ONE NAJJAČE. Zato ja ne mogu tuđe gubitke osjećati kao svoje, ali u tuđim gubicima ili tuđim srećama, pronalazim sebe, poistovjećujem se i istovremeno fabula knjige, koja je tu samo da hronološki oblikuje priču, postaje manje važna i poučna. Jednostavnije rečeno, moj doživljaj nije dovoljno jak za svakoga. A čitanjem svako formira vlastiti i biva oduševljen i dirnut.
Elif Safak, turska spisateljica koja je mnogo puta nagrađivana i, kako sam mogla vidjeti, dosta uspješna u svom poslu, proizvela je čudo o kojem pričam. Priznat ću da zaista prije nisam imala priliku čitati njena djela i da mi njeno ime i prezime nije zvučalo veoma poznato kroz druga njena djela, ali za ovu knjigu sam čula i prije nego je došla do mene. Međutim, te pohvale nisu bile dovoljno ubjedljive da bih je maksuz potražila. I eto, opet ona priča da nas ne mogu obmanuti tuđe emocije…
Da moram izdvojiti temu o kojoj knjiga govori, bez obzira što je tema već na naslovnici izdvojena pa negdje u ‘fusnoti’ korica piše „Roman o Rumiju“, ja bih najradije stavila tri tačke i tako slikovito objasnila o čemu se ovdje govori. Prva tačka bi svakako značila ljubav, druga bi značila duhovnost, a treća bi nosila sve ostale izuzetno jake motive proizišle iz prva dva.
U milion preporuka i kritika vezanih za ovu knjigu koje su mi bile dostupne i koje sam čitala, ova moja će biti tek jedno zrno pijeska, jedan mali djelić za koji bi bahato bilo da kažem da je milion i prvi. Ali – iz srca je. Iz srca i iz duše koju je, bez preuveličavanja, promijenila ova knjiga.
Konačno ću pokušati reći neke stvari o njoj. Oprostite na mom skromnom umijeću i prevelikom oduševljenju. Meni, koja svojom najdražom knjigom smatram „Derviš i smrt“ Meše Selimovića, veoma je teško sakriti zaljubljenost u još jednu prelijepu knjigu o životu sufija.
Radnja je smještena u dva vremena: vrijeme sadašnje koje je tačno onako kako ga živimo i prošlost koja je, barem za mene, prije ove knjige skroz drugačije zamišljena. Splet modernih ljudi kakvi smo svi danas i ljudi iz 13. stoljeća, čini da postajemo svjedoci koliko su važne duhovne vrijednosti. A za koga drugog da vežemo duhovnost nego za nadasve poznatog putujućeg derviša Šemsa iz Tabriza i možda najpoznatijeg istočnjačkog alima i pjesnika Mevlanu Dželaludina Rumija.
To je priča o ljubavi, prijateljstvu, dušama koje su stvorene da upotpune jedna drugu. Šemsova životna misija je pronaći druga koga će duhovno oživjeti pa tako odlazi u turski grad Kon’ju i pronalazi Rumija kome život biva skroz okrenut dolaskom Šemsa.
Na drugoj strani, u današnjem vremenu, amerikanka Ella je u nesretnom braku bez ljubavi. Ostvarena je kao majka i domaćica, ali nikada nije spoznala pravu ljubav i odavno ne vjeruje u istu. Priča o Rumiju i Šemsu, kao tajnoviti izaslanik sudbine, spaja Ellu sa „njenim Šemsom“, dervišom Azizom Z. Zahara…
Bez obzira na izražene motive islama, ovdje se ne govori isključivo o islamu, nego o tome koliko je važno vjerovati i potrebe svoje duše staviti ispred potreba svoga tijela. A pravo bogatstvo je sadržano u iskustvima raznih ljudi, ispričano u prvom licu, pa tako knjiga sadrži ispovijesti pijanice, prosjaka, gubavca, bludnice, uglednih ljudi, pohlepnih ljudi, i duhovna iskustva posebne ličnosti kakva je bio Šems za koga se vežu mnoge poučne priče.
…
I ovdje ću stati. Ne želim reći previše.
Na kraju, kao rezime, priznat ću da sam u isto vrijeme zaplakala i nasmijala se kada sam pročitala posljednju stranicu, a to bih nazvala duhovnom srećom bez obzira na tragedije koje vrebaju svakoga od nas. Suze i osmijeh – bujica najjačih emocija.
I pored fantastičnih 40 Šemsovih pravila ljubavi, koje je cijeli svoj život osmišljavao i pisao, knjiga mi je pomogla da spoznam i 41. pravilo ljubavi.
P.S. Slučajno sam pronašla i link online verzije knjige „40 pravila ljubavi“ na Scribdu za sve one koji je odmah žele pročitati.
E.S.