Ne volim jesen, ni njene lažne pozlate.
Tužno je gledati cvjetove koji se gase i listove koje polahko vjetar otkida sa grana.
Tužno je gledati ljude kako koračaju ovim vremenom gotovo beživotno. Prevareni. Napušteni. Izgubljeni. I sve dobro što se desi praćeno je lošim razmišljanjima. Zašto?
Minderaši samouvjereno vladaju njihovim umom.
– Na Trgu žrtava Srebrenice. Pita se čovjek iz tuđine zašto Srebrenica kad imamo i svojih heroja.
Ne mogu da vjerujem.
Planirano je te devedesetidruge da svi budemo Srebrenica. Božjom voljom i snagom naših ljiljana nisu ostvareni planovi agresora.
Dvadeset godina ovaj grad je pretpočivalište žrtava koji su mučki ubijeni u Srebrenici. Dvadeset godina oni se baš iz ovog grada ispraćaju na vječni počinak.
Tu mi zastaje dah i svaka misao utone u tišinu.
Treba li ovom gradu išta drugo osim mindera sa kojih će pojedinci prizivati ljepotu daleke prošlosti, pljuvati sadašnjost i crnim označavati budućnost.
– Čemu Kulturni centar u Prijekom?
Ta ledina je bila utočište nesretnih ljubavnika. Livadski kupleraj. U tu svrhu je trebalo sagradit’ manji objekat, pa da na miru obavljaju ONO.
– Kome treba kultura? Narod gladuje. Otvorite nam fabrike! Šapuću.
Pitaj glasno!
Ko je pokrao i uništio postojeće fabrike u gradu koje su bile stub razvoja čitave Bosne i Hercegovine, pa i bivše Jugoslavije?
Omladina ne vjeruje u mogućnost opstanka u ovoj državi, u ovom gradu. Pakuje kofere. Treba zaraditi za život. Evropa je puna septičkih jama, valja to dobro očistit’, a ko će ako nećemo mi.
I sasvim je nebitno što su i kod nas začepljeni vodovodi i kanalizacija.
Naša govna da prostite nisu prali.
– I šta nekog briga što sela pojedina nemaju vode. Dignut pozajmicu u te svrhe, neuzubillah.
Pola se Visočana oženilo ili udalo sa djevojkama i momcima sa sela i tako im obezbijedilo vodu. I nije ih briga.
A meni drago, jer ako se udam na selo neću morat’ uz darove još i kanister vode da im stavim, nego će, što rekli stari ljudi, teći voda iz duvara, ko u cijelom svijetu.
Ovdje prestajem.
Ne volim jesen.
Ni ovaj oktobar.
Opet su se pod zemljom ugasila sunca. Plakale su majke, supruge. Djeca još ne shvataju.
Jedno jutro sevdalinke su tugovale, vječnim snom je zaspao njihov tumač Munib Maglajlić.
Nebo iznad ukrasio je dječiji osmijeh male Sajre.
To ti je život.
Zbir smisla i besmisla.
Zbir radosti i tuge.
Igra oko prolaznog na putu ka vječnom.
Sadžida Dedić