Priča mi Fata sabahile uz kahvu kakvu je koni Zubejdi onaj najmlađi doveo nevjestu, sva naka na mašnu, ašćare se vidi da je rasla u stranjskoj državi, ne umije naših adeta, a ni govora.
Rekla joj svekrva: De turider tu tefsiju na tahtapošu i prebaci deku preko perde. Ona hudnica nosala onu tepsiju, nije znala kud će sa njom dok joj se nije čojek vratio sa posla pa joj reko da je tahtapoša ona daska iznad basamaka, a perda ograda na basamacima.
-Tako je i Mutetova Vesna učila naše riječi i adete pa se okanila kad su je jednom pitali skim si to pričala na telefon, a ona rekla sa rahmetli Šerifom. Otad tetku Šerifu svi zovu rahmetli Šerifa.
[metaslider id=31223]
-Zubejdina je došla u akšam i nazvala dobroveče, pa joj čojek reko da se u njih govori akšamhajrula, a ona ti otad u svako doba dana nazivala akšam, bilesi sabahile. Ne hotješe je pometat, ali bi joj se vazda ispotiha nasmij zgledajuć se te ona primjeti i prestade akšame nazivat, ali stade govorit prijatno i kad uđe i kad izađe, a oni joj se nastaviše podsmjehivat. Ne valja him to, beli bi i mi iz mahale svuđe bili za ibreta, u Sarajvu kamo li đe drugo, ko kad smo iznikten i ko kad sve radimo i zovemo drugačije neg ostali svijet.
-Mi se moremo svuđi brzo obiknut, ali snama nije lahko, u mahali bezbeli. Moreš naučit jezik, riječi i adete inekako, a haj ti nauči naše išarete ikako.
Uzeir Hadžibeg